Dokoličari

Buran kraj godine u kojoj smo nakon napornog rada, umjesto zasluženih putovanja na  odmore iz snova  i burnih provoda imali samo burne noćne more, izazvane računima, neplaćenim da vas podsjetim! Neočekivano buran kraj godine, odigran po scenariju onih koji godinama unazad troše jednu po jednu ideju za  manipulisanje lakomislenom narodnom masom. Trovali su nas i dijelili prvo ratom i sankcijama, pa religijom, nacijom  i na kraju čuvenom globalnom ekonomskom krizom. I gle, kad smo pomislili da su ostali bez ideja evo je najnovija, pravda! I uspjeli su! Opet su nas svojim jadom zabavili. Zaboravili smo, mi dokoličari iz crnogorskih palanki ovih dana na sve osim  da osuđujemo, upiremo prstom i čekamo. Zaboravili smo poplave i ljude ugrožene njima, već pomenute neplaćene račune, kredite, nemaštinu, novi zakon o penziji. Zaboravili svaku radost i svaku muku. Svakodnevnicu sopstvenu smo zaboravili i usredsredili se na rješavanje budvanske misterije. Još jedne predstave ili igrice u koju smo uvučeni da opet igramo po tuđim podešavanjima i uputstvima. Ovih nekoliko dana svi aktivno učestvujemo sa svojim ili sa rekla kazala informacijama a niko se ne sjeća mudrih riječi  Viktora Igoa koji je zapisao da "Jedna jedina riječ koja se nesmotreno omakne  i koju dokopaju nepoznati zupčanici može da vas odvuče pod ko zna kakve točkove". I svi i dalje pričamo a niko ne pominje čak ni ono da ne treba suditi da nam ne bi bilo suđeno, ali... Niti pišem da bih sudila niti da bih bilo koga branila. Pišem jer se čudim masi koja misli da će ova igrica imati nekoliko nivoa ili svjetova,da će igrati kao nekad što su igrali Super Maria ili Kralja Lavova i da će je "obrnuti "!  Pišem, jer ne igram, i ne smatram da će biti bolje od "obrtanja" igrice  i pobjede nad glavnnim negativcem - King Koopom iz Super Maria. Pišem, jer se nadam da ćete shvatiti da igrate samo probnu igru sa  ograničenim vremenskim  rokom i da  još uvijek onaj isti, glavni igrač, drži džojstik u rukama i upravlja!
Kraj, ovog pisanja prepustila bih mudrijima. Možda bi neki drugi "igrač" citirao Andrića i napisao "Dođu tako ponekad vremena, kada pametan zaćuti, budala progovori, a fukara se obogati", ja bih ipak izabrala  Viktora Igoa i još jednu njegovu mudrost - "Istinito ili lažno, ono što se priča o ljudima ima često toliko značaja u njihovom životu i njihovoj sudbini kao i ono što oni rade", i nakog toga vratila  se svom životu. 
Vama ostavljam da sami izaberete. Napadajte ih i osuđujte, zaboravite  ili branite ako to želite. 
Za praznične dane,  daću sebi za pravo da vam preporučim  knjigu "Čovjek koji se smije",ako niste čitali. Tamo, između ostalog piše i ovo:  "Obožavajte svoje gospodare. Klanjajte im se bez kraja i konca. Dobročinstvo sadrži u sebi kao prećutni uslov  priznanje vaše niže vrijednosti. Oni zahtjevaju da se osjećate kao jadnik, a njih da smatrate bogovima. Uzdiže ih vaše poniženje, uspravlja ih vaše savijanje".

Jelena Jovanović
P.S. Na moje zadovoljstvo objavljeno u Vijestima 31.12.2010.god.. 

Trošenje života

Gubimo dan po dan.. Svaki od njih  nestaje sa zalaskom sunca i odnosi sa sobom dio naših života.. Da, odnosi ih u nepovrat.. Ili ih mi prepuštamo nepovratu, trošimo ih uzaludno.. Zapitamo li se kako ih  trošimo?!! Ne znamo ni sami ili čak ne želimo da znamo. Ono što znamo je da se dani  pretvaraju u sedmice, sedmice u mjesece, mjeseci u godine i...
Svaki tren u kom nismo uzdahnuli uz nekog ili nešto, svaki dan u kom smo beskorisno trošili minute, svaki sat proveden u odsustvu osjećanja potrošen je uzaludno. Proćerdan je..Kad nam se jednom okrene jedan dan, jedan sat, jedan minut i krene zaustaviti trošenje šta ćemo uraditi?  Nemoćni kao i uvijek kad je nešto bitno mi ćemo se predati  uzaludno potrošenom  životu i njegovom kraju.. Do tad, da li možemo nešto uraditi, nešto promjeniti? Sigurmo ne možemo zaustaviti vrijeme ali možemo  napraviti privid njegovog zaustavljanja.. Možemo šetati,voljeti, ljubiti.... Možemo plakati, sanjati, maštati... Možemo praštati, putovati, radovati se.. Možemo koristiti svaki dan koji dobijamo kao poklon ali ne..Mi biramo izumiranje stapajući se sa masom koju je dokolica uzela pod svoje..Sa masom koja nema cilj, nema maštu, nema želju ni volju, ni smisao.. Sa masom koja ne želi da nađe način, koja ne umije da misli.. Sa masom koja zna samo za porugu i gubljenje vremena.. Koja ima lažne vođe, lažne heroje i lažne idole.. Sa masom koja se služi jezikom samo da bi sasvim drugačijeg pojedinca izvrgivala ruglu.. Sa masom, sa ruljom, sa stadom izgubljenih duša, promašenih ljudi, jadnih mladosti i kukavnih djetinjstava.. Mi, obični smrtnici sa manjkom ambicija i viškom besmisla.. Mi mali jadnici koje je opsjela misao da je sasvim dovoljno za čovječanstvo da zauzimao prostor i uzimamo čist vazduh..Mi prolaznici... Znamo li  za buđenje ili smo osuđeni da kao što smo i došli nestanemo i odemo u zaborav sa svojim glupo i uzaludno potrošenim danima?!

Ja i Kilimanjaro! Ja i Afrika! Ja i moj san!

Rekla sam vam već da žurim jer me je čekao san. Čekao?! Hm, biće da sam jedna od onih srećnica koju je san i sačekao. Jedna od onih koja je živjela u svom snu!


Moj san - Afrika, Kilimanjaro! Sve je to u jednom trenutku izgledalo daleko od mene, možda čak i nedostižno ali odlučila sam pokušati. Odlučila sam odsanjati san djevojčice koja sjedi na terasi i mašta.
Osim fizičkih priprema koje su trajale nekoliko mjeseci, naših odlazaka u Crnogorske planine svakog vikenda trebalo je pripremiti opremu, vakcinisati se, trebalo je biti čvrst u namjeri da se i pored mnogo nedaća i nervoze koja sve to prati ne odustane. Oktobar je 2010 godine, jedan dio ekipe odustaje od puta zbog nedostatka novca, drugi dio uz finansijsku pomoć ljudi dobre volje i svojih prijatelja pakuje opremu i kreće. Neđelja je 03.10. nas dvoje članova PSK Javorak, Dragoljub Medojević i ja krećemo iz Podgorice ka Rimu u kom nas čekaju Ivan Perčin, Antonio Škanata i Aleksandar Mistović iz PK Pestingrada kao i Dubrovčani Mario Crnčević i Lazar Badanjac. Zajedno nastavljamo put ka Tanzaniji. Sjutradan smo u Mošiju, gradu u podnožju Kilimanjara. Vodič iz agencije koja nas je sačekala daje nam smjernice vezane za sam uspon, svi kontrolišu svoju opremu i konačno, izvjestan je početak avanture. Uspon počinjemo u utorak 05.10. nakon upisivanja svih nas u registar na Marangu kapiji, smještenoj na 1970 m.n.v krećemo ka Mandara hutu koja se nalazi na visini od 2700 m. Čitavom dužinom staza vodi kroz "kišnu šumu" kako je oni zovu. Uživamo u veoma lijepoj i znatno drugačijoj prirodi i za nekoliko sati u Mandara hutu smo. Naši domaćini spremili su večeru, posle koje slijedi odmor , spavanje i sjutradan nastavljamo ka Horombo hutu na 3720 m.n.v. Duž staze koja je duga nekih 15-ak kilometara ređaju se pred našim očima slike koje nikada nećemo zaboraviti, pejzaži zbog kojih i onaj najveći napor postaje beznačajan. Naše oči uživaju u raju koji samo priroda može stvoriti, ipak, znamo da se ne smijemo previše opustiti niti se zadržavati, jer u nama gori želja da sve to gledamo sa krova Afrike od kog nas dijeli još mnogo koraka, mnogo kapljica znoja, jedan dan i jedna noć. Negdje na sredini staze srijećemo ekipu spasioca. Na nosilima je čovjek kojem je, kako su nam kasnije rekli planinari iz drugih ekspedicija, zbog visinske bolesti ovo bio poslednji uspon, poslednji osvrt na život, poslednji dan. Prizor koji je više nego dovoljan da nas natjera da se zapitamo čemu sve ovo ali i nedovoljan da nas pokoleba u namjeri da grabimo ka vrhu. Nakon nekoliko pauza i nekoliko sati stigli smo u Horombo. U svakom kampu važe ista pravila, upisujemo se u registar i dobijamo ključeve od kolibe. Fantastična ekipa vodiča,nosača i kuvara koja je sa nama trudi se da nam obezbjedi toplu vodu, lijep obrok i da nam boravak na toj visini učini što bezbjednijim. U kampu je veliki broj planinara iz svih krajeva svijeta, sa svih kontinenata. Za neke to je ujedno i krajnja tačka jer se već osjeća uticaj visine. Nakon večere idemo u svoje kolibe. Plan je sledeći - ustajemo rano i nastavljamo ka sledećem kampu. Četvrak 07.10. krećemo ka Kibo hutu, Aleksandar već osjeća probleme zbog visine i ostaje u kampu još neko vrijeme, kasnije kreće sa vodičem ka nama ali na visini od 4200 m mora prekinuti uspon i vratiti se. Mi hodamo ka Kibu, pauza za ručak, par kratkih predaha i u popodnevnim časovima smo na 4703 m.n.v. Za sad niko nema zdravstvenih problema, pratimo instrukcije vodiča Vilijama, raspakujemo svoje vreće za spavanje i u krevetu smo. U 23:30h nas bude, pijemo čaj, spremamo se i tačno u ponoć svi smo u koloni, spremni da krenemo ka vrhu. Skoro sve grupe krenule su u isto vrijeme što zahtjeva sporo kretanje u velikoj koloni ljudi, koja zbog upaljenih čeonih lampi liči na krivudavu svjetiljku bez kraja. Sporo kretanje i velika hladnoća otežavaju naš uspon. Zadnji dio uspona na Kilimanjaro ujedno je najzahtjevniji dio i nikako nije za potcjenjivanje. Prelazimo preko sipara vijugavom stazom, negdje sredinom noći osjećaj hladnoće postaje nepodnošljiv. Veliki broj planinara se vraća nazad, za njih Kilimanjaro će ovog puta ostati nedosanjan san.. Jedan dio njih vraća se zbog hladnoće ali najveći dio zbog lošeg zdravstvenog stanja izazvanog drugačijim vazduhom i drugačijim uslovima na toj visini. Kilimanjaro ovog puta nije bio milostiv prema svima. Mi smo, srećom još uvijek u milosti planine. Malo se komešamo zbog hladnoće, postajemo nervozni na trenutke ali i pokazujemo timski duh. Napokon sviće zora. Negdje smo iznad 5400 metara i radujemo se suncu čiju najavu vidimo u cvrenilu horizonta. Hodamo sitnim koracima, pravimo kratke pauze i evo nas! Tačno je 7:05h po lokalnom vremenu, petak, 08.10.2010 godine, na 5681 metar visokom Gilman's Pointu smo! Prešli smo najteži dio i zasluženo se radujemo. Fotografisanje, kratka pauza i nastavljamo. Nakon nekih par minuta još jedan od nas mora okončati uspon. Ovog puta to je Ivan Perčin iz Kotorskog Pestingrada. On se, nakon procjene da je to bezbjednije po njegovo zdravlje i po njega samog vraća nazad sa uspješno osvojenog vrha Gilman's Pointa. Nas petoro produžavamo dalje. Koračamo po obroncima najvećeg vulkana, prelazimo Stela Point na 5745 m.n.v i za nekih dva sata smo na vrhu. Vrh! Uhuru peak! 5895 metara visok! Krov Afrike! Moj san!

Miješaju se emocije,osjećanja, sjećanja! Prolaze nam kroz glavu koraci napravljeni u ovih nekoliko dana. Isplatilo se pretrpjeti hladnoću, sada smo tu. Sada je san postao stvarnost! Antonio, Dragoljub i ja ponosno širimo našeg zlatnog orla i slikamo se sa njim na najvisočijoj tački Afrike. Čestitamo jedni drugima, prožeti osjećenjem radosti, sreće i ponosa. Obojica kolega iz Dubrovnika su sa nama na vrhu. Fotografišemo se. Radujemo se. Vrhu, sebi, sreći koja nas je poslužila. Svemu!

Kratko zadržavanje na vrhu, pogled na snjegove Kilimanjara, pogled na Afriku, možda poneki stih i krećemo nazad. Kreću nazad! Jedan po jedan krenuli su svi iz naše ekipe, ja još to ne želim. Želim da doživim opijenost vrhom na neki čudan, samo meni znan način.. Želim da svoj san još samo par minuta proživim tu, visoko iznad svega što me dodiruje.. Daleko od svega. Sama, sa sobom.. Krećem, silazim preko Stela i Gilman's Pointa do Kibo huta, ostali su već tu. Odmaramo pola sata i svi produžavamo ka Horombu. Tu imamo noć odmora i sjutradan od Horombo huta, preko Mandare silazimo na Marangu kapiju gdje nas čekaju naši nosači, certifikati za uspješno osvojen vrh, slavlje. Već 09.10. napustili smo nacionalni park Kilimanjaro sa željom da mu se jednom vratimo. Sa željom da ponovo živimo svoje snove na mjestu gdje čovjek može da zaviri u srce zemlje, da dotakne njenu dušu.. Na mjestu koje nam je dalo po neki kamenčić iz utrobe zemljine i vječitu inspiraciju.. Do neke nove planine i nekog novog zlatnog orla na vrhu pozdravljam vas i zahvaljujem se svima koji su mi na bilo koji način pomogli, koji su me podržali i vama koji ste sanjali sa mnom..




Da, ja već sanjam novi san.. Možda neko od vas bude dio njega..

Žurim, čeka me san!

Neke su 80-te i još sam mala djevojčica kojoj je najveći planinarski podvig popeti se na brdo Taraš  i to do mjesta na kom piše »TITO« . Do mjesta koje sam svakodnevno gledala sa svoje terase, udobno zavaljena u fotelju i koje je krivo što i sad  često kažem »Tita mi« !. Tada, nespremna da prihvatim činjenicu da se iza   brda koje mi zaklanja vidik i iza lijepog Garča koji mi čuva leđa  krije bespregledno prostranstvo novih brda, planina i ljepote, neobavještena o tamo nekim planinaskim masivima po raznim kontinetima željela sam jedno – vidjeti Afriku! Ni sad, posle dvije decenije ne znam zbog čega ako nije kriva nekadašnja TV emisija »Opstanak«  ali znam da je Afrika počela da živi u mojoj mašti i na moju veliku radost  konačno  počela da dobija oblike opipljivog. Neke su 10-te, 2010 -ta   godina i  ostalo je još manje od dva dana do početka avanture, spakovala sam se i čekam.
Čekam da se ostvari san one male djevojčice sa terase koja sjedi i  gleda u mjesto gdje je pisalo »TITO«. Tada nisam ni slutila da ću imati privilegiju da se saživim sa mnogim lijepim  predjelima i planinama , da sa njima dijelim radost, suze, znoj, da  na njima upijam zrake sunca i hranim se njihovom  ljepotom i ne, nisam znala da me negdje u daljini čeka Kilimanjaro. Ali, djevojčica sa terase je odrasla, obišla neke mnogo lijepe planine, neke izazovne kanjone,poklonila srce rijekama i poljima i  evo nas, na par dana udaljenosti jedno od drugog. Ja i Kilimandjaro! Ja i Afrika! Ja i moj san!
Sve ono što znam o Africi i o Kilimandjaru dobiće drugi oblik kad dođem tamo i spremna sam za to.  Uzbuđena sam i osjećam  sreću svuda oko mene i da, uskočila sam  u njen kovitlac i ne dozvoljam da me bilo što ili bilo ko prekine. Molim vas, zbog vas samih, maštajte, sanjajte neke svoje snove i ostvariće se. Ja odoh da čekam. Moj  planinarski ranac je spreman, ja  sam spremna da idem do one visinske tačke do koje me sopstvene noge odnesu i dokle sve to za mene bude predstavljalo zadovoljstvo. Da li će to biti 3000, 4000 ili 5895 metara ne znam i ne želim da znam. Pisala bih vam još ali onu djevojčicu sa terase čeka Afrika, čeka je njen san i nema vremena za gubljenje.