Dokoličari

Buran kraj godine u kojoj smo nakon napornog rada, umjesto zasluženih putovanja na  odmore iz snova  i burnih provoda imali samo burne noćne more, izazvane računima, neplaćenim da vas podsjetim! Neočekivano buran kraj godine, odigran po scenariju onih koji godinama unazad troše jednu po jednu ideju za  manipulisanje lakomislenom narodnom masom. Trovali su nas i dijelili prvo ratom i sankcijama, pa religijom, nacijom  i na kraju čuvenom globalnom ekonomskom krizom. I gle, kad smo pomislili da su ostali bez ideja evo je najnovija, pravda! I uspjeli su! Opet su nas svojim jadom zabavili. Zaboravili smo, mi dokoličari iz crnogorskih palanki ovih dana na sve osim  da osuđujemo, upiremo prstom i čekamo. Zaboravili smo poplave i ljude ugrožene njima, već pomenute neplaćene račune, kredite, nemaštinu, novi zakon o penziji. Zaboravili svaku radost i svaku muku. Svakodnevnicu sopstvenu smo zaboravili i usredsredili se na rješavanje budvanske misterije. Još jedne predstave ili igrice u koju smo uvučeni da opet igramo po tuđim podešavanjima i uputstvima. Ovih nekoliko dana svi aktivno učestvujemo sa svojim ili sa rekla kazala informacijama a niko se ne sjeća mudrih riječi  Viktora Igoa koji je zapisao da "Jedna jedina riječ koja se nesmotreno omakne  i koju dokopaju nepoznati zupčanici može da vas odvuče pod ko zna kakve točkove". I svi i dalje pričamo a niko ne pominje čak ni ono da ne treba suditi da nam ne bi bilo suđeno, ali... Niti pišem da bih sudila niti da bih bilo koga branila. Pišem jer se čudim masi koja misli da će ova igrica imati nekoliko nivoa ili svjetova,da će igrati kao nekad što su igrali Super Maria ili Kralja Lavova i da će je "obrnuti "!  Pišem, jer ne igram, i ne smatram da će biti bolje od "obrtanja" igrice  i pobjede nad glavnnim negativcem - King Koopom iz Super Maria. Pišem, jer se nadam da ćete shvatiti da igrate samo probnu igru sa  ograničenim vremenskim  rokom i da  još uvijek onaj isti, glavni igrač, drži džojstik u rukama i upravlja!
Kraj, ovog pisanja prepustila bih mudrijima. Možda bi neki drugi "igrač" citirao Andrića i napisao "Dođu tako ponekad vremena, kada pametan zaćuti, budala progovori, a fukara se obogati", ja bih ipak izabrala  Viktora Igoa i još jednu njegovu mudrost - "Istinito ili lažno, ono što se priča o ljudima ima često toliko značaja u njihovom životu i njihovoj sudbini kao i ono što oni rade", i nakog toga vratila  se svom životu. 
Vama ostavljam da sami izaberete. Napadajte ih i osuđujte, zaboravite  ili branite ako to želite. 
Za praznične dane,  daću sebi za pravo da vam preporučim  knjigu "Čovjek koji se smije",ako niste čitali. Tamo, između ostalog piše i ovo:  "Obožavajte svoje gospodare. Klanjajte im se bez kraja i konca. Dobročinstvo sadrži u sebi kao prećutni uslov  priznanje vaše niže vrijednosti. Oni zahtjevaju da se osjećate kao jadnik, a njih da smatrate bogovima. Uzdiže ih vaše poniženje, uspravlja ih vaše savijanje".

Jelena Jovanović
P.S. Na moje zadovoljstvo objavljeno u Vijestima 31.12.2010.god.. 

Trošenje života

Gubimo dan po dan.. Svaki od njih  nestaje sa zalaskom sunca i odnosi sa sobom dio naših života.. Da, odnosi ih u nepovrat.. Ili ih mi prepuštamo nepovratu, trošimo ih uzaludno.. Zapitamo li se kako ih  trošimo?!! Ne znamo ni sami ili čak ne želimo da znamo. Ono što znamo je da se dani  pretvaraju u sedmice, sedmice u mjesece, mjeseci u godine i...
Svaki tren u kom nismo uzdahnuli uz nekog ili nešto, svaki dan u kom smo beskorisno trošili minute, svaki sat proveden u odsustvu osjećanja potrošen je uzaludno. Proćerdan je..Kad nam se jednom okrene jedan dan, jedan sat, jedan minut i krene zaustaviti trošenje šta ćemo uraditi?  Nemoćni kao i uvijek kad je nešto bitno mi ćemo se predati  uzaludno potrošenom  životu i njegovom kraju.. Do tad, da li možemo nešto uraditi, nešto promjeniti? Sigurmo ne možemo zaustaviti vrijeme ali možemo  napraviti privid njegovog zaustavljanja.. Možemo šetati,voljeti, ljubiti.... Možemo plakati, sanjati, maštati... Možemo praštati, putovati, radovati se.. Možemo koristiti svaki dan koji dobijamo kao poklon ali ne..Mi biramo izumiranje stapajući se sa masom koju je dokolica uzela pod svoje..Sa masom koja nema cilj, nema maštu, nema želju ni volju, ni smisao.. Sa masom koja ne želi da nađe način, koja ne umije da misli.. Sa masom koja zna samo za porugu i gubljenje vremena.. Koja ima lažne vođe, lažne heroje i lažne idole.. Sa masom koja se služi jezikom samo da bi sasvim drugačijeg pojedinca izvrgivala ruglu.. Sa masom, sa ruljom, sa stadom izgubljenih duša, promašenih ljudi, jadnih mladosti i kukavnih djetinjstava.. Mi, obični smrtnici sa manjkom ambicija i viškom besmisla.. Mi mali jadnici koje je opsjela misao da je sasvim dovoljno za čovječanstvo da zauzimao prostor i uzimamo čist vazduh..Mi prolaznici... Znamo li  za buđenje ili smo osuđeni da kao što smo i došli nestanemo i odemo u zaborav sa svojim glupo i uzaludno potrošenim danima?!