Ovih dana trebalo se nešto dešavati, makar su tako najavljivali. Trebali su neki ljudi šetati ulicama glavnog crnogorskog grada kako bi skrenuli pažnju na to da imaju pravo imati sva prava.Od toga, vidite nema ništa ništa, tačnije kažu za sad ništa, vidjećemo!
Trebali su i neki drugi ljudi šetati istim tim gradom sa namjerom da pokažu nezadovoljstvo stanjem u koje smo dovedeni, ili smo se sami doveli, nije mi baš najjasnije kako je zapravo bilo.Ne, oni su šetali ali su trebali biti brojniji! Trebali su, ali za sad ništa ni od toga.
I jedni i drugi zvali su nas da ih podržimo! Nismo se odazvali, moguće da nismo čuli poziv. Mi i onako čujemo samo kad nama nešto treba.
Zvali su nas da se pridružimo, opet nismo čuli!
Zvali su nas da pokažemo svoju volju i razumjevanje, nismo ih pokazali!.
Zvali su nas, zaboraviljajući pri tom da smo mi lijeni i da nismo baš nešto skloni šetnji, osim ako se ne šeta jednom popločanom podgoričkom ulicom ili po holu jednog tržnog centra. Tu šetaju svi i šetaju satima. Tu šetaju da bi viđeli i bili viđeni. Šetaju jer tu šetnju, nerijetko pretvorenu u maskenbal niko ne osporava.
Nama to ne smeta, za maske i maskenbale uvijek smo raspoloženi, toliko smo se navikli na to da ponekad pomislim kako se rađamo maskirani!
Osim toga, još uvijek se nismo ni pedalj odmakli izvan sebe, nismo ni pokušali proširiti svoje vidike i nismo postali dovoljno svjesni pa da nam pojave oko nas,
ako nam ne pričinjavaju zadovoljstvo ili se lično nas ne tiču, budu makar nebitne.
Zar od parade ponosa ili šetnje nezadovoljnih ljudi nije makar malo neprijatnije gledati kako ovom već pomenutom popločanom ulicom ili tržnim centrom od ranih jutarnjih do kasnih popodnevnih časova u pratnji sijedih biznismena prazne glave i punih džepova prolaze djevojke pod punom "disko" opremom.
Štiklice, šljokice, noćna šminka,kratke suknjice itd. Zar nije neprirodnije to?! Ali neka ih, prolazi sve pa i one moraju..
Ta parada kiča nikome ne smeta, pogotovo ne ovim dušebrižnicima koji su podlegli zakonima palanke i izvrgavaju ruglu svaki pokušaj različitosti.
Ti stručnjaci za sve i svašta, ili kako ja to volim reći "ljekari opšte prakse" kažu da ova parada kiča ne ugrožava naš moral i dostojanstvo sa kojim se godinama dičimo.
Da nije udar na aktuelnu vlast, ne smeta domaćim moćnicima, ne zahtjeva dodatne mjere opreznosti, mada bi ih trebalo preduzeti!
E pa dragi moji stručnjaci, ta parada kiča sramnija je od svih ovih drugih parada zato što postepeno uništava mentalni sklop naše omladine, ali dok vi to shvatite biće kasno!
Na istu tu paradu kiča, vidite, nisu nas nikada zvali ali smo mi krenuli za gomilom. Stopili se sa masom i sad je nama čudno kada se recimo neki stranac izčuđava našim šminkerko-štiklerskim ranojutarnjim satenskim ili čipkanim običajima paradiranja u duetu. Paradiranja u kom glavnu ulogu imaju bogati, bahati matorac i praznoglava maloljetnica. Čudno zar ne, ali živio kič i snalaženje!
Čudim se i ja! Najčešće sebi jer mislim da sam se osvjestila pokušavajući godinama da oguglam na te neprirodne pojave i katastrofe, a onda streknem od neka maloljetnice koja je umejsto u školu krenula u obližnji kafić sa namjerom da bude primjećena i željom da plijeni izgledom kao Cici, Mici, Fiki, Šljiki i ostale ružičasto goldaste pjevačice i vrati me lijepo na početak. Umjesto da je ne primjetim, kad mi ne pričinjava zadovoljstvo ili kad me se već lično ne tiče, zapitam se ima li majku, oca, ikoga iz familije?? Ima li mozak? Mozak?! Šta to bijaše? Čudna sam i ja, ponekad. Pitam se kako smo im se pridružili i kako prećutno prelazimo preko toga?
Pitam se i kako to da nismo čuli ljude koji žive među nama i koji pate zbog nemogućnosti da im se pruži sloboda podjednaka kao ovoj čipkasto-satenskoj gardi, kako nismo čuli kada su nas zvali? Idemo nepozvani a pozivnice odbijamo, čudno, ali neka nas, doći će dan kada nas neće neko čuti, zato svi vi koji ste nas zvali, ne zovite nas više!
Ne zovite nas da bilo što učinimo.Mi smo se, dragi moji sunarodnici, vi rijetki koji ste odlučili pokušati nešto promjeniti uljuljkali u besmisao svog postojanja i životarimo.
Nije nam dobro, ali smo lijeni čak i da pomislimo da postoji bolje. Problem je u tome što mi, tačnije najveći dio nas, misli da je ovaj pasji ujedno i jedini mogući način života.
Za bolje se ovdje izgleda, ne zna, a ako neko, negdje nešto zna izgleda da se ne želi zamarati razmišljanjem o tome, zato što ne zna da bi se čak i iz razmišljanja nešto moglo izroditi.
Znam zvali ste nas, ali ne zovite nas više!
Ne zovite nas, mi samo čekamo da vidimo kojoj ćemo se strani privoljeti, takva nam je sudbina.
Ne zovite nas, ne gubite vrijeme na nas kada ga možete bolje iskoristiti.
Ne zovite nas, ne trčite za uspavanim beznadežnim slučajevima, ako pobjedite mi ćemo, kao što to obično biva sami trčati za vama.
Ne zovite nas, mi više volimo banuti negdje nepozvani nego se odazvati na poziv, pa makar to bio i poziv za spas sopstvene budućnosti. Časna crnogorska riječ da je tako od kad ja pamtim! Istina, ne pamtim odavno, nemam puno godina ali ponešto znam i iz priča starijih.
Zadovijek smo se mi teško odlučivali da budemo odlučni, pa i kad se o nama radi!
Ne zovite nas dakle da se probudimo jer mi ne volimo buđenje.
Ne zovite nas, spavamo zadnjih dvadeset godina, ne bi se snašli u drugačijem stanju!
Ne zovite nas, mi se još nismo ni sa sobom dozvali.
Ne zovite nas, mi se bojimo!
Bojimo se sebe, drugih,silnih, jakih, nejakih..Bojimo se čak i samog straha.
A strah je, zapisano je, bolest od koje potiču sve druge. "Ravnodušnost,mržnja, zloba, gramzivost, sujeta. Nepovjerljivost i sumnja. Strah je kuga ovog svijeta. Svi se boje svakog. Svi se plaše svačeg. A najviše straha."
Ne zovite nas! Strah nas je da bi ako čujemo vaš poziv sami u sebi pronašli kukavicu koja se boji uraditi nešto dobro za sebe! Strah nas je da ne prepoznamo u sebi želju da budemo drugačiji, da budemo slobodni!
Ne zovite nas!
Trebali su i neki drugi ljudi šetati istim tim gradom sa namjerom da pokažu nezadovoljstvo stanjem u koje smo dovedeni, ili smo se sami doveli, nije mi baš najjasnije kako je zapravo bilo.Ne, oni su šetali ali su trebali biti brojniji! Trebali su, ali za sad ništa ni od toga.
I jedni i drugi zvali su nas da ih podržimo! Nismo se odazvali, moguće da nismo čuli poziv. Mi i onako čujemo samo kad nama nešto treba.
Zvali su nas da se pridružimo, opet nismo čuli!
Zvali su nas da pokažemo svoju volju i razumjevanje, nismo ih pokazali!.
Zvali su nas, zaboraviljajući pri tom da smo mi lijeni i da nismo baš nešto skloni šetnji, osim ako se ne šeta jednom popločanom podgoričkom ulicom ili po holu jednog tržnog centra. Tu šetaju svi i šetaju satima. Tu šetaju da bi viđeli i bili viđeni. Šetaju jer tu šetnju, nerijetko pretvorenu u maskenbal niko ne osporava.
Nama to ne smeta, za maske i maskenbale uvijek smo raspoloženi, toliko smo se navikli na to da ponekad pomislim kako se rađamo maskirani!
Osim toga, još uvijek se nismo ni pedalj odmakli izvan sebe, nismo ni pokušali proširiti svoje vidike i nismo postali dovoljno svjesni pa da nam pojave oko nas,
ako nam ne pričinjavaju zadovoljstvo ili se lično nas ne tiču, budu makar nebitne.
Zar od parade ponosa ili šetnje nezadovoljnih ljudi nije makar malo neprijatnije gledati kako ovom već pomenutom popločanom ulicom ili tržnim centrom od ranih jutarnjih do kasnih popodnevnih časova u pratnji sijedih biznismena prazne glave i punih džepova prolaze djevojke pod punom "disko" opremom.
Štiklice, šljokice, noćna šminka,kratke suknjice itd. Zar nije neprirodnije to?! Ali neka ih, prolazi sve pa i one moraju..
Ta parada kiča nikome ne smeta, pogotovo ne ovim dušebrižnicima koji su podlegli zakonima palanke i izvrgavaju ruglu svaki pokušaj različitosti.
Ti stručnjaci za sve i svašta, ili kako ja to volim reći "ljekari opšte prakse" kažu da ova parada kiča ne ugrožava naš moral i dostojanstvo sa kojim se godinama dičimo.
Da nije udar na aktuelnu vlast, ne smeta domaćim moćnicima, ne zahtjeva dodatne mjere opreznosti, mada bi ih trebalo preduzeti!
E pa dragi moji stručnjaci, ta parada kiča sramnija je od svih ovih drugih parada zato što postepeno uništava mentalni sklop naše omladine, ali dok vi to shvatite biće kasno!
Na istu tu paradu kiča, vidite, nisu nas nikada zvali ali smo mi krenuli za gomilom. Stopili se sa masom i sad je nama čudno kada se recimo neki stranac izčuđava našim šminkerko-štiklerskim ranojutarnjim satenskim ili čipkanim običajima paradiranja u duetu. Paradiranja u kom glavnu ulogu imaju bogati, bahati matorac i praznoglava maloljetnica. Čudno zar ne, ali živio kič i snalaženje!
Čudim se i ja! Najčešće sebi jer mislim da sam se osvjestila pokušavajući godinama da oguglam na te neprirodne pojave i katastrofe, a onda streknem od neka maloljetnice koja je umejsto u školu krenula u obližnji kafić sa namjerom da bude primjećena i željom da plijeni izgledom kao Cici, Mici, Fiki, Šljiki i ostale ružičasto goldaste pjevačice i vrati me lijepo na početak. Umjesto da je ne primjetim, kad mi ne pričinjava zadovoljstvo ili kad me se već lično ne tiče, zapitam se ima li majku, oca, ikoga iz familije?? Ima li mozak? Mozak?! Šta to bijaše? Čudna sam i ja, ponekad. Pitam se kako smo im se pridružili i kako prećutno prelazimo preko toga?
Pitam se i kako to da nismo čuli ljude koji žive među nama i koji pate zbog nemogućnosti da im se pruži sloboda podjednaka kao ovoj čipkasto-satenskoj gardi, kako nismo čuli kada su nas zvali? Idemo nepozvani a pozivnice odbijamo, čudno, ali neka nas, doći će dan kada nas neće neko čuti, zato svi vi koji ste nas zvali, ne zovite nas više!
Ne zovite nas da bilo što učinimo.Mi smo se, dragi moji sunarodnici, vi rijetki koji ste odlučili pokušati nešto promjeniti uljuljkali u besmisao svog postojanja i životarimo.
Nije nam dobro, ali smo lijeni čak i da pomislimo da postoji bolje. Problem je u tome što mi, tačnije najveći dio nas, misli da je ovaj pasji ujedno i jedini mogući način života.
Za bolje se ovdje izgleda, ne zna, a ako neko, negdje nešto zna izgleda da se ne želi zamarati razmišljanjem o tome, zato što ne zna da bi se čak i iz razmišljanja nešto moglo izroditi.
Znam zvali ste nas, ali ne zovite nas više!
Ne zovite nas, mi samo čekamo da vidimo kojoj ćemo se strani privoljeti, takva nam je sudbina.
Ne zovite nas, ne gubite vrijeme na nas kada ga možete bolje iskoristiti.
Ne zovite nas, ne trčite za uspavanim beznadežnim slučajevima, ako pobjedite mi ćemo, kao što to obično biva sami trčati za vama.
Ne zovite nas, mi više volimo banuti negdje nepozvani nego se odazvati na poziv, pa makar to bio i poziv za spas sopstvene budućnosti. Časna crnogorska riječ da je tako od kad ja pamtim! Istina, ne pamtim odavno, nemam puno godina ali ponešto znam i iz priča starijih.
Zadovijek smo se mi teško odlučivali da budemo odlučni, pa i kad se o nama radi!
Ne zovite nas dakle da se probudimo jer mi ne volimo buđenje.
Ne zovite nas, spavamo zadnjih dvadeset godina, ne bi se snašli u drugačijem stanju!
Ne zovite nas, mi se još nismo ni sa sobom dozvali.
Ne zovite nas, mi se bojimo!
Bojimo se sebe, drugih,silnih, jakih, nejakih..Bojimo se čak i samog straha.
A strah je, zapisano je, bolest od koje potiču sve druge. "Ravnodušnost,mržnja, zloba, gramzivost, sujeta. Nepovjerljivost i sumnja. Strah je kuga ovog svijeta. Svi se boje svakog. Svi se plaše svačeg. A najviše straha."
Ne zovite nas! Strah nas je da bi ako čujemo vaš poziv sami u sebi pronašli kukavicu koja se boji uraditi nešto dobro za sebe! Strah nas je da ne prepoznamo u sebi želju da budemo drugačiji, da budemo slobodni!
Ne zovite nas!
