Укупно приказа странице

petak, 15. april 2011.

Flertovanje sa Bogom ili gaćicama do vrata raja

Misliti  da je  izvor moći Bog, Buda,sam Đavo. 
Vjerovati da su nečije usne izvor moći, možda da  je moć  novac ili nešto sasvim deseto opšte je prihvaćeno,
ali vjerovati u mađije a flertovati sa Bogom i crkvom prilično je čudno, no, ne i rijetko.

Izvinite, da li je neko od vas podupro zid manastira sa gaćama ili je to neki posjetilac ostavio, pitala sam  momka koji u gornjem Ostroškom manastiru stoji pored izloženih knjiga, brojanica, kalendara, olovaka, cd-ova i svega na čemu je moguće ispisati ili zabilježiti ime Svetog Vasilija Ostroškog, njegov lik  ili čuda koja je napravio.
Da je bio zbunjen i nije nešto previše, ali ni upoznat sa gaćicama koje su postale dio ograde od manastirske terase iz ko zna kog razloga.

Prokomentarisao je da su  svi ljudi različiti i  da dolaze ovamo sa različitim namjerama.
"Ko zna što je neko tim htio da postigne i kakav je njegov cilj", reče manastirski momak i nastavi
sa prodajom čudotvornih predmeta.

Nego da se vratim na sprat manastira na kom su gaćice postale dio zida.
Namještanje društva za  fotografiju, moj pogled kroz objektiv, zatim  izraz čuđenja na licu i napad smjeha svih prisutnih. Nepun metar od toga stoji lijepo napisano upozorenje da se ne ostavljaju brojanice na tom mjestu, za gaćice ili neki drugi komad odjeće, upozorenja nema.

Da li je neko želio uzidati dio sebe u svetilište na tako čudan način?  Zazidati nekog drugog?
Da li je skidao ili bacao "čini"?  Prinio žrtvu? Pokušao okajati grijeh učinjen u tom komadu odjeće?
Ili ih je neko jednostavno skinuo i stavio tu ne znajući gdje bi ih drugo smjestio u tom trenutku, pitanja su na koja mi nije poznat odgovor.
Ono što mi je poznato, to je da je i sjutradan od mog prvog susreta sa platnenim ukrasom na manastirskoj terasi isti detalj bio tu.  Vidjeh ga jer me opet put tamo nanio, a po malo  i radoznalost.
Na žalost ,slika gaćica ili bilo kakve druge tkanine ostavljene tamo na taj način, ni malo nije lijepa za oko, bez obzira na razlog zbog kog idete u manastir!

 Vjerujem da je onaj čija je ideja bila da to uradi neko od onih koji najčešće, kad ne znaju završiti rečenicu ili se pokušaju pravdati uzviknu "Ostroga mi", s tim što je ovo sa gaćicama drugi stepen Ostrogamije -  bolesti koja već odavno ima  karakter epidemije.

utorak, 12. april 2011.

Milo silni i Igor nejaki

Mali je broj onih u Crnoj Gori koji  već evo puna tri mjeseca ne pokušavaju dokučiti iz sopstvenih, medijskih, čaršijskih   i raznih drugih izvora pita li se novi premijer zaista ili je i posle bivšeg, bivši. 
No, mislim da ćete bez pogleda sa moje tačke gledišta i moje skromne pomoći saznati što je po srijedi, ili ko jer ja nisam u toku. Ovi sa strane, koji nam kroje kapu i prema kojima se, da budem gruba namještamo, znaju to već odavno, mnogo bolje nego mi. Situacija sa zbivanjima u Crnoj Gori inače odavno je slična onoj u kojoj muž kog vara žena, poslednji  saznaje da je rogonja, da ne kažem  poslednji saznaje da su mu nabili rogove, bilo bi  dvosmisleno. 
Elem, "ko se pita" ne bi bilo  toliko važno kad bi i mi i oni shvatili  da se ništa ne može samo od sebe promjeniti i to  samo i jedino zbog toga što je sada neko drugi predsjednik Vlade. Jeste da novi premijer ima facebook profil, redovno ga ažurira, piše blogove i možda ostavlja prostora da se pitamo kad stiže da radi, ali...Možda ne bi bilo loše da i mi počnemo mijenjati svoje navike ako želimo da nam komad evropskog neba bude vedar a ne vječito tmuran i oblačan. 
Sjedimo skrštenih ruku ova duga tri mjeseca, duža nego ista tri mjeseca  prethodne godine jer svi očekujemo nešto od njega,  kao da mu je u decembru prošle godine  dat čarobni štapić i beskonačno velik broj mogućnosti, a ne obratno, običan štapić a za mogućnosti mora da se snađe. "Naslijedio"  je priznaćete, nas ovakve kakvi smo, željni vječitog uvida u sve tuđe poslove, željni zanimanja za sve što nas se ne tiče ali  nas ka tome goni puka radoznalost. Uvid u tuđe "rabote" oduzima nam vrijeme  da uvidimo sebe u sebi, da se posvetimo svom životu i svojim poslovima ali nam to prija jer  u startu imamo opravdanje za sebe ako nam kasnije neki bitni momenti iz svog života promaknu. Zaboga, brinuli smo o nečem drugom. Osim nas, ovakvih, sveznajućih i  svemogućih naslijedio je  i sve probleme, sve uslove Evropske komisije, sve zadatke.

I evo nas! Nakon prvih sto dana od kad je tu, mada je i prije bio sa nama, mi se i dalje pitamo pita li se On,  a On je u najmanju ruku drugačiji, jesmo li primjetili to? Imali smo prije njega veliki broj ženskih  glasača partije DPS-a koji su glasali samo zbog starog premijera. Koliko vas je makar jednom, od neke žene  čulo rečenicu, "Viđi ga! Visok, crn, zgodan, pravi Crnogorac. Kako da ga ne glasam?". Mislite li da ih je u tom trenutku bilo briga kakav je program partije za koju se glasa? Ne, jer su svi glasali za njega, ne za partiju! 

Što se sad dešava? 
Crn nije, previsok i nije nešto, a u ljepotu mu ne diram. "Ljepota je u oku posmatrača", nekad je neko zapisao. Ja vjerujem da je i u našim očima ostalo malo ljepote  koju bi trebali vidjeti zbog sebe, ne zbog drugih, jer sasvim je prirodno da lijepe slike oku prijaju mnogo bolje nego ružne. No, da ne pišem hvalospjev, nije mi to bila namjera,  i pored toga što je dostupniji nego prethodni  izostaje ona pažnja koju je bivši premijer izazivao. Tokom radnih posjeta crnogorskim opštinama ne primejtih žene, đecu, penzionere koji čekaju po ulicama i mašu kao nekad Titu i kao do skoro Milu. Izostaje, čini mi se  i ono vaskoliko fotografisanje uz premijera, ili se varam?!
Da li je to dokaz da naš narod ipak više voli dominaciju nad sobom nego ravnopravnost? 
Da li nam treba vremena da se naviknemo  na novog premijera i "zbližimo" sa njim dovoljno da bi ga "zagrlili za sliku", ili smo, što mi je trenutno najprihvatljivije i dalje odlični glumci pa ne predstavljamo sebe nego dodijeljene nam uloge, neko će drugi otkriti, ako ga bude zanimalo. Mene zanima konačan ishod svega ovoga, kao optimista,želim da vjerujem da će novi premijer pokazati da naslov mog pisanja može biti i izmjenjen. 
Možda  mi da motiv da  za neko kratko vrijeme napišem tekst  pod naslovom "Milo silni i Igor prejaki".  

ponedeljak, 21. mart 2011.

Ovo nije patettika!

Nema tog papira koji bi večeras mogao da izdrži moje misli a da se ne iscjepa... 
Nema te olovke koja bi pristala ispisati sve što  mi se poput užasno velikog vira kovitla kroz glavu. 
Nemam večeras ni snage, ni volje, ni hrabrosti da zaustavim bol, da obrišem suzu  i nabacim osmjeh.
Ne želim! Možda je pravilnije tako reći.
Da želim, možda bih se sad osmjehivala i negdje plesala uz neki brzi ritam. 
Nisam ni sebe, ni vas navikla da pišem jadikovke i neću ni ovo u to pretvoriti. 
Rekla sam već nije ovo patetika, ali imam u krilu jedno srce iz Norveške, jedno iz Austrije, jedno iz Francuske..neku igračku od ko zna kud, par knjiga, majčice.. Poređala sam ispred sebe  sve stvari koje si donosio i poklanjao mi... Kao priglupa šiparica gledam je*eni  omot od čokolade, ti si je donio sa nekog putovanja.. Sjedim u tvojoj majci i čitam posvete tražeći u njima ljubav. Nije tu! Ljubav više ne živi u tim slovima, u tim stvarima, u ovoj sobi. Ljubav ne postoji u cvjeću, u porukama koje ljubomorno čuvam, u dašku vjetra koji osjećam na vratu, na našim fotografijama.  Imam u krilu  svaki dan protekao u ovih nekoliko godina. Imam u ruci  pisma stara skoro  dvije decenije, još od onda, kad smo djeca bili.. Imam na usni tvoj poljubac.. Imam sve,  ali ljubav više uopšte ne postoji! 
I ne, nije ovo patetika, ali...
Opet će iz mene poteći milion slova 
i opet ću ti pisati stihove, slagaću te u rime.
Voljeću te, i plakati, kad čujem tvoje ime... 
Opet ću čekati da ti pređem preko svega, 
kako bi zajedno krali komad ovog neba.
I opet, tamo jednom, nekad,
pisati gluposti kad ne budem tvoja.
I opet, uz nekog drugog tebe, 
prekriće me tuga plaštom mračnih boja.. 



 


nedjelja, 27. februar 2011.

Nije za prodaju

Desilo se nešto. Koliko puta smo se ugrizli za jezik zbog nečijeg postupka?
Koliko puta poželjeli da imamo odriješene ruke i nekom zavalimo dobru staru "vaspitnu"? Ništa strašno! Nije to nasilnički gen, nema potrebe za brigom.
To je ono što nam se svima dešava kad se nađemo pred nosiocem opasnog virusa!
Poltronstvo - prešlo je u epidemiju i širi se velikom brzinom, a nijedna institucija nas ne upozorava, užasno!
Kad sljedeći put budem svjedok širenja ove opake bolesti, ili pogoršanja stanja pacijenta samo ću se ponosno nasmijati... Ako se nekad i iznerviram, znaću da je dobro kad se nama dešava nešto što može poslužiti za primjer kako ne treba raditi, kako ne treba živjeti, kako se ne treba ponašati.
I pored toga što sam svjesna da treba vremena dok se nađe lijek za ovu bolest, postoje dani kada se desi nešto što prelije već prepunu čašu i poslije čega nema nazad.
Kad kapne ona kap poslije koje više ništa nije isto tada nastaju problemi, nastaje haos.
Umjesto da prekratim i probudim u sebi želju za već pomenutom "vaspitnom", u nedostatku "obraza" onih koje bi lupnula zadlankom, a i u isčekivanju lijeka ili praha kojim bi bili zaprašeni, kao što to rade sa insektima, ošamariću ih slovima.
Hoće li ih zaboljeti? Da li će se zacrvenjeti? Mislim da ne, ali rekoh sebi - opisaću ih! Hoću iz inata, a i ćef mi je, da se ne lažemo!
Opisaću, mada mi niko ne daje za pravo, one zaražene virusom poltronstva kojih je naše okruženje, nažalost, prepuno.
Sve one neosnovano ali uporno ambiciozne koji u nedostatku ličnih i profesionalnih kvaliteta posegnu za puzanjem.
One koji svaki dan svojom ništavnošću nerviraju kolege, prijatelje, neprijatelje, slučajne prolaznike, šalterske radnike, sve oko sebe.
One kojima je dato da budu ljudi, a oni su neljudi. One koji nemaju ni krv, ni mišiće, ni kičmu, ni kosti. Koji su od ilovače sastavljeni i život provode puzeći po dnu. One čiji je najveći domet da dosegnu nečiji otvor smješten ispod trtične kosti i zauvijek ostanu tu žuljajući, nerijetko čak i samog vlasnika otvora.
One, koje ni hirurškim zahvatom ne možete odstraniti sa tog mjesta.
One koji ni slovo ne zaslužuju, a ne ovoliko redaka i ovoliko prostora.
Sve one znane i neznane nečije poslušnike koji žive da bi bili gaženi.
One koji i sebe sami preziru zbog svoje ništavnosti.
One koji se ne gnušaju ničega. One koji provode život puzeći ispod nečijih stopala i što više puze to jače uzvikuju "gazite me, gazite me", nadajući se, potajno, da će jednom imati priliku da i oni zgaze nekog kako bi uzvratili za sva poniženja.
One, koji je dobar dio časnih ljudi prepoznao u ovim redovima i sada, dok čita ove redove smije im se u lice.
One na koje neću više trošiti vrijeme, ni slova, ni prostor.
Ne znam da li im je neko rekao da ih neosnovane ambicije frustriraju, ali ako jeste, priznajem krađu izreke. Neka priznanje bude olakšavajuća okolnost.
Nadam se, da će u svoj mozak od blata uspjeti da "usade" činjenicu da za razliku od njihovog izgaženog, dotrajalog poslušničkog života koji prodaju u bescijenje, za razliku od njihovog robovanja i poltronstva, za razliku od "žrtve" koju prinose zbog boljeg radnog mjesta ili zbog šačice eura - inat i ćef nemaju cijenu, nisu na prodaju!
Šamar bez fizičkog kontakta sa nosiocima zaraze - ovo mi ne mogu platiti, nijednom valutom, nijednim iznosom, nikako!

Vijesti, 26.02.2011.god.

utorak, 15. februar 2011.

Imaš li ti fejsbuk?

Imaš li fejsbuk? Potpuno pogrešno ali istovremeno i pitanje koje se sve češće postavlja. Pitanje koje koliko god nas nerviralo u onom dijelu razuma koje je ostalo nezatrovano sve češće predstavlja sponu među nama, izgubljenima u sopstvenim životima i žurbi svakodnevnice.
Tamo je sve dozvoljeno. Bockanje, ćaskanje, peckanje, slanje poruka, lajkovanje, grupisanje, "pjevanje" , nerviranje kompletne liste prijatelja, pljuvačina po svemu što je različito, slikanje, snimanje, krađa fotografija, govor mržnje, bavljenje politikom, poljoprivredom, sve!  Reklo bi se da nam je facebook dao toliko toga. Besplatno šaljemo poklone, čestitke, ne plaćamo kafu, ne trošimo telefonske račune da bi se "čuli " sa nekim, ali nameće se pitanje koliko nam je uzeo. Uzeo nam je slobodno vrijeme, šetnje, privatnost, ispijanje kafa, držanje za ruke, zagrljaje, one istinske prijateljske i još mnogo  toga! Dušu nam našu, balkansku  uzima, iz  dana u dan sve više i više ali većina nas je i dalje tu,. Svi mi, ili makar dobar dio nebrojeno puta smo rekli da smo na ovoj društvenoj mreži zbog lakše komunikacije sa starim  i novim prijateljima. Znate ono godine, selidbe, različiti putevi, poslovi, gradovi. Da li je to istina? Nikad do sada, ni na jednoj mreži, ni na jednom javnom mjestu, jer facebook to i jeste, nismo imali mogućnost da se ovoliko pokazujemo. Na hiljade fotografija. Milioni redaka naših ili “ukradenih” od čuvenih mislilaca  ili jednostavno prepisanih rečenica.. Sve ono kakvim smo oduvjek htjeli da se predstavimo ali niko nije gledao, niko slušao, sve to i još mnogo toga.
Sada smo svi "javne ličnosti", stavili smo svoj život na uvid veoma velikom broju poznatih i nepoznatih ljudi, skidamo svakodnevno dio po dio štita oko sebe i ostajemo skoro goli pred sugrađanima. Egzibicionizam kod žena se ogleda kroz isticanje grudi, stražnjice, usana, kože, da li je to, to? Ili je ovo sve latentni egzibiconizam, naravno i kod muškaraca i kod žena. Još nešto, ovdje svi možemo voditi po nekoliko života, napravimo sve češći “lažni profil” i eto nas, ponovo rođeni. Možemo se udvarati drugaricama, komšinicama, komšijama, ženama svojih najboljih prijatelja, kolegama, tuđim muževima ili momcima,  svojim partnerima  zbog provjere odanosti, možemo sve a u stvari ne možemo ništa.  Možemo samo ono što inače radimo kada naiđu problemi, zatvoriti oči  i bježati  od stvarnosti. Dokle? Što nam nedostaje pa pokušavamo nadomjestiti u virtuelnom svijetu? Hrabrost, šansa, akcija, ljubav, što?
I dok smo na facebooku olako ulazimo u sukobe ili dijaloge, a u živo? Koliko komšija ste poznavali do ove mjere prije facebooka? Da li ste znali ko od vaših poznanika  ili drugova iz  škole sluša Azru, ko Cecu, ko klasiku? Da li vam je ta informacija uopšte i bila potrebna? Kako ste živjeli bez  spoznaje najdublje intime vaših makar 500 “prijatelja” ? Jeste li mogli zaspat bez toga da vidite đe je pola grada popilo neki koktel, sok, napitak, pivo, bilo što?
I dok smo i dalje svi tu da bi “održali kontakte” sa prijateljima ne bi bilo loše da povremeno zastanemo  i provjerimo stepen egzibicionizma i radoznalosti , ako se to može stepenovati. Ako ne može, nadam se da će nam brzo dosaditi ovoliki broj informacija o nebitnim ljudima. Možda i mladim  roditeljima koji   “reklamiraju” svoju maloljetnu đecu na facebooku dosadi  postavljanje  golišavih  fotografija.  Nije baš svaka fotografija dječjeg odrastanja za svačije oči.. Rekla bih nepristojno je ali facebook je i granicu pristojnosti pomjerio.
Dok nam ne dosadi,  razvodimo se, udajimo, budimo u otvorenim vezama ili slobodni ali sve to daleko od stvarnosti. Možda radoznalost većine sa svim tim informacijama konačno bude zadovoljena.

Vijesti, 15.02.2011.god.

ponedeljak, 14. februar 2011.

Uzaludni


Uzaludna su sva nadanja,
sva buđenja u graškama znoja,
uzaludna su sva zaludna stradanja
ljepoto i sramoto moja.

Uzaludni su naši poljupci,
naša bježanja u skriveni svijet,
uzaludni i svi prećutani nemiri,
jednom ostaćeš samo pokošen cvijet.

Uzaludni su snovi sanjani
i tvoje i moje srce to zna.
Nismo nas dvoje onih dvoje pravih,
uzaludni smo, uzaludni ti i ja.

utorak, 1. februar 2011.

Dalekoj zvijezdi - Jelena R. Jovanović

JEDNA LASTA
Jedna tužna lasta napušta gnijezdo.
Cvrkut njen je bolan, isprekidan,mek.
Ostavljena sama,drhti od hladnoće,
a zima počinje tek.

Da li će ikad stići do do cilja,
hoće li preživjeti kišu i oluje?
Ili ostati negdje smrznuta u snijegu
ne vidjevši dane,da je neko čuje.


STANI NOĆI
Ej crna noći,sestro,stani.
Što me ne zoveš, zašto si sama?
Budi me.Ne volim kad sviću dani,
više mi odgovara tvoja tama.

Ne ostavljaj me,znaš da te čekam.
Noćas me slučajno prevario san,
osjtila bih da sam te izdala
kada bih se probudila i vidjela dan.

Ili misliš da sam te zaboravila,
da sam otišla ne rekavši zbogom
da se neka nova pojavila?
Ma nije,sačekaj me,još dugo ću s tobom.



DALEKOJ ZVIJEZDI
Svake večeri sve iznova,
tražim te,daleka,izgubljena zvijezdo.
Tražim te zvijezdo mojih snova
i sama se vraćam u svoje gnijezdo.

Nedodirljiv,zavodljiv i stran
stojiš uvijek na oblaku.
Ponekad nasmijan i često sam,
kao soko na proplanku.

Imaš svoje staze i svoje snove,
za tebe jednostavne i lake,
neprohodne za sve druge,
skrivene u zaranke.

Čekam te skrivena na drumu,
tražim prečicu do srca tvoga,
ali se gubim u lavirintu
izgubljena zvijezdo sna moga.


SVUDA OKO MENE
Vidim tvoje oči u sjaju zvijezda,
u hujanju vjetra čujem tvoj glas,
počinje šapatom pa sve jače
da nigdje nema sreće za nas.

I trčim, a ne znam kuda,
bježim,ne shvatajući od čega.
Gledam oko sebe i vidim te svuda
i čujem tvoj glas jači od svega.



ZAŠTO TE NEMAM
Zašto sam prokleta pa te nemam?
Zašto ne želiš da budem tvoja?
Kada te svaku noć snivam
gorka istino moja.

Da li voliš drugu,srećan li si
ljubiš je ne misleći na mene?
Ili kao u snu i ti mene tražiš
i moje ruke raširene.



POMOZI MI
Zašto uvijek želim nešto drugo?
Nešto što je tuđe, što mi ne pripada.
Počelo je davno sa lutkom, sa knjigom;
sada želim ljubav zbog koje se strada.

Da li ću nekada prihvatiti ono što imam,
ili će to biti navika samo?
Zašto sada želim snove, srce tvoje?
Kada jedno drugom ne pripadamo.

Pomozi mi, kaži da me nećeš.
Ne ostavljaj me u zabludi stalno;
potražiću utjehu, možda preboljeti
i imati nešto idealno.


POMISLIŠ LI
Pomisliš li ponekad na mene,
da li poželiš isto što i ja?
Da budem tvoja, samo sa tobom,
da gledamo zoru, sunce kako sja.

Zamisli sve dane života zajedno,
da ljubim, vjerujem i da volim.
Čitavog života da budemo jedno,
i da se za tebe neprekidno molim.



DA MI JE
Da mi je da se opet rodim,
da počnem ponovo da volim.
Našla bih put što do tebe vodi,
i klekla pred Bogom da se za nas molim.

Tada bi bio samo moj, makar na tren,
bez sumnje u ljubavi druge,
znali bi da jedno drugom pripadamo
i izbjegli godine tuge.


KAD I KIŠA BOLI
Ne znaš kako kiša može da boli,
ovako hladna na kraju jeseni,
kada te svaki djelić moga srca voli
ali mislim: ne pripadaš meni!

Dok se borim sa hiljadu nada
znam da drugoj ne pripadaš sada,
veći jadi na nas dvoje pali,
ostaje nam što su drugi dali.

Kiša boli, zaboravi snove,
oboje smo bez ljubavi nove.



SAN
Kad bih te bar jednom mogla dotaći,
da vidim razliku između sna i jave.
Ali ja ne znam ni gdje te mogu naći,
gdje drugu gledaju tvoje oči plave?

I pitam se zašto se vidjesmo ikada,
zašto te sudbina pokaza meni,
kad se voljeti nemožemo nikada,
stojeći samo grešno zaljubljeni.



„STRIJELCU“ ZA ROĐENDAN
Jedan sasvim običan dan,
sunce se blijedo smješka sa neba,
uvelo lišće tone u san.
Baš sve je čini se kako treba.

Nije te bilo nekoliko dana,
baš nigdje te nisam srela.
Tvoj rođendan proslavljam sama,
a nešto sam ti reći htjela.

Mislila sam da ćeš danas doći.
Spremala se dugo za ovaj dan,
očekivala do njega puno toga,
izgleda sve je bio samo san.

Pa zašto onda da budem tužna?
Doći će uskoro dan sljedeći;
Sačekaću da sat otkuca ponoć,
a da te volim, vjetru ću reći.




OD KAD SI NESTAO
Zimu volim od kad si nestao,
više mi prijaju kiše i oluje.
Izađem na ulicu kad poželim da te vidim,
vrištim, dozivam a niko ne čuje.

Ponekad pomislim od udara groma
da se odnekud odazivaš.
Zadrhtim, zastanem i shvatim:
Ti se u meni skrivaš.



IDEM
Odlazim. Idem tamo gdje neću ni znati
da je duša osuđena da pati.
Vjerujem da lakše će mi biti,
da ću tamo utjehu naći.
Ipak ću zbog tebe suze liti,
i svakog ću dana do na prag izaći.
Neću te željeti, bio bi grijeh,
trudiću se da te čuvam sa neba.
Slušaću tvoj slatki smjeh
i biću ti zaštitnik kad zatreba.





NAŠE ULICE
Ne mogu da skrenem misli sa tebe,
vidim te u svakoj kapljici što pada.
Sjećam se nas i mučim samu sebe
ljubomornim pitanjem gdje si sada.

Znam da te ne bole naše ulice.
Koračaš njima bez trunke sjećanja;
dok meni tuga zaiskri u oko
kad prođem i sjetim se šetnji i nadanja.





TOLIKO BEZ TEBE
Poslije mnogo godina bez tebe,
kada bi se sreli slučajno nas dvoje,
dovoljan će biti samo jedan pogled
da poželim ponovo ruke, usne tvoje.

A možda ću tada biti sa nekim
ko ne sluti da je jedno „Zdravo“,
napravilo novu oluju u srcu
i zaborav snova davnih uzburkao.




LED
Opet sam izašla da te nađem.
Blještava svjetla mute mi vid.
Stojiš za šankom, tu, na dohvat ruke,
i sa tobom nevidljivi zid.

Pogledam u tebe i sva se zagubim
kao da te neko pretvorio u santu leda,
i opet nemam snage da te otapam,
opet ne znam šta ću, ili mi se neda.





BJEŠE JEDNA ZIMA
Bješe jedna zima i snijeg bješe pao,
vidjeh te tada sa pahuljom na dlanu,
slagah te, rekoh da mi nije žao,
onog dana što nikad ne svanu.

I bješe opet zima ali snijega ne bi.
I nigdje te ne sretoh te suve zime.
Sad stalno govorim: „Žao mi je“
a ti se ne sjećaš kako mi je ime.




PONEKAD, ČESTO...
Sad mogu da kažem da sam te zaboravila
jer te pomenem ponekad, radi reda.
Spakovala sam sjećanja, u kofer ih stavila
ali još mi nešto da ga bacim neda.

Pa i ovu pjesmu ne pišem za tebe.
U njoj ću skupiti sve boli, svu tugu.
Stavit ću je u kofer sjećanja
sa osmjehom pisat neku drugu.

Ipak neću ništa baciti. Ne mogu!
Sakrit ću sve na neko tajno mjesto -
i neću više misliti o tebi,
eto, radi reda, ponekad... (I često)!





* BIĆU TU *


TU
Znam da si tu u tišini sobe,
u tami sjaje tvoje oči snene.
Znam da si tu, u mojim mislima,
tu si, u dubini mene.



TRAG
Odoše nekud neki ljudi mili,
vinuše se ka nebu, visoko.
Osta samo trag u srcu, da su bili,
trag urezan bolom i duboko.




BIĆU TU
Jednom kada ti teško bude,
kada te ostave drugovi, žene,
kada se razočaraš u život, u ljude,
ne gubi nadu, sjeti se mene.

Uvijek ću biti ti za tebe,
čekat ću te sa rukom spasa.
Samo dođi, ne govori ništa,
nek se sjećanje zatalasa.


POGREŠNA ODLUKA
Da te nije bilo, da se nijesmo znali,
imala bih ljubav koju tako trebam,
krenuli smo brzo i još brže stali,
sad zbog tebe ja ni njega nemam.

Kakav sam to grijeh počinila
bez razmišljanja bila sam sa tobom,
a voljela njega, zato sad trpim
njegov prezir, tvoje zadnje zbogom.



ZBOG SUZA
Možeš da imaš sto ljubavi,
više mi ni zbog čega neće biti žao,
ni zbog tvog lica nasmijanog drugoj,
ni kad kažeš da mi nijesi pripadao.

Ali sebi jedno neću oprostiti
i žaliću sve dok budem živa,
što sam ti dozvolila da vidiš suze
one noći kad sam bila kriva.




PROŠLOST
Ne možeš mi pomoći večeras,
srce moje u patnji izgara.
Ne postoji za dušu mi spas,
vratila se opet ljubav stara.

Ti idi. Traži svoju sreću,
ja ću stare da prizivam boli,
ne znajući zašto posle svega,
ne mogu nikog sem njega da volim.




UMIRE NADA
Pun je mjesec izbad malenog grada.
Jedan jecaj gubi se u noći,
umire moja poslednja nada
da ćeš večeras doći.


Pokušavam da objasnim sebi
što tražim, zašto te opet čekam...
A znam da nemam prava na to,
ne bih smjela s tobom! Neka...



PONOVO TI
Zašto baš danas da te vidim,
zar si morao opet da se pojaviš?
Opet se stidim sama od sebe
što mi ne dozvoljavaš da te zaboravim.

Baš sam krenula novom stazom,
približavala se granici zaborava,
čujem u daljini korača neko.
Okrenem se – poznata pojava.

Ma ne volim te više. Svejedno mi je.
Ipak jedno ne mogu da shvatim,
zašto me tjeraš da se tebe sjetim?
Ne daš mi naprijed. Zašto patim?




ODLAZIM
Beskrajno tužna noć,
u daljini samo čuje se buka.
Znam da noćas moram poći,
da mi neće mahati draga ruka.

I prije nego zora progovori,
nestaću kao juarnja magla.
Nikoga nema tugu da dijelim,
a ona navire i tako je nagla.

Koračaću tiho kroz tamu,
neću da remetim tišinu.
Ne želim me vide samu
kako spremna čekam sudbinu.





OPROSTI MI
I što je tu strašno ako ti kažem
da te nikad nisam ni voljela.
Povjeruj, ili pomisli da lažem,
uz tebe sam ga lakše preboljela.

Priznajem ponekad bilo je teško,
rijetko me je savjest pekla,
ali, izgubila bih i tebe
da sam ti išta rekla.

Ne sudi mi što sam mislila na sebe.
Dosta sam zbog njega suza prolila.
Možda ću se nekad i sjetiti tebe,
kad me tuga bude skolila.

Znam boljeće tada rana u grudima
ali ja ću znati da se opet vraća,
zbog nekih starih grehova prema ljudima,
i da ti sve tvoje muke plaćam.





KRUG
Razići ćemo se u svitanje
i čitav dan provesti kao stranci.
Tek tada ću postaviti pitanje:
da li smo drugovi, ili neznanci.

Pokušaću da te zaboravim
i sakriću se u tami sobe,
ali kad padne noć, kad se pojavim
otkloni tragove zlobe.

I tako će sve da se vrti u krug,
kao i bezbroj puta do sada,
i dalje ćeš tvrditi da si mi drug
a ja ću nastaviti da se nadam.





POSLIJE SVEGA
Suze večeras remete tišinu
dok kao potok teku mi niz lice.
Htjela sam promjeniti sudbinu
ali mi je ranjeno srce.

Poslije svega tek se ponekad javiš
i tada nam se jecaj otme iz duše.
Ipak znam da i ti za neči mžališ
i da i tebe noću suze guše.





Jednom „Strijelcu“
jesen 1999. god.
Danilovgrad

Da li ćemo se ikada sresti nas dvoje
na istom putu, prema istom cilju?
Hoćemo li tražiti snove
svako u životu onoga drugog?




SVE JE UZALUD
Oblaci plove po nebu, šaraju.
Sprema se kiša, počinje tama.
Baš mi sad treba, kad svi me izdaju
da plačem sa njom da nijesam sama.

Uzalud sad gledam u noć,
uzalud dozivam tvoje ime,
znam da nikad nećeš doć
pa se ne mirim sa time.



* NEĆU SE VRAĆATI *




RAZLIKE
Veliki i mali ljudi,
velike i male tajne,
velike i male ljubavi.
I svi su ljudi – ljudi isto,
i baš sve su tajne isto tajne,
ali sve su ljubavi uvijek različite.
I svaka prva nije ista,
ni svaka prava nije ista,
samo svaka bolna uvijek isto boli.



NOĆ
Noć je.
Užasno nevrijeme.
Neke hladne kiše opet padaju;
po mom licu, po tijelu,
po meni.
Ostajem na ulici,
gledam u nebo, u kišu.
Posmatram kapljice
jednu po jednu.
Neke teške misli opet su tu
u mom srcu,
u glavi,
u meni.
A kiša pada i pada.



DALEKOM
Samo me sekunda dijeli od tebe,
a ti si tako dalek i stran.
Sklapam oči i razmišljam kako
da te dodirnem, da uljepšam dan.

Postoji li način da te osvojim,
razlog da te zadržim?
Da se i ta sekunda smanji,
da nestane, da ne postoji.

Uvijek si nedodirljiv poput zvijezde,
usamljen kao uplanini vuk,
osjetljiv kao ptica iznad gnijezda
i tužan kao večeri muk.

A ja želim da te nasmijem, da te volim,
da budem tu kad ti treba neko
ko će da previje ranu što boli.
Šta da ti kažem, ti si daleko.




GUBITNIK
Sve oko njega miriše na zgarišta,
ruke pune žuljeva, ispucale, krvave.
Ranjen a kaže da mu nije bolno
traži smao da ga svi ostave.

Slutim odakle je izašao.
Izraz u očima govori mu sve:
tražio je nešto i nije našao.
Izgubio je snove životne.








GDJE SI
Opet sam bila sa tobom,
dodirivala te nježno kao da si od pjene.
Satima smo se samo gledali
i pričali o svemu što smo propustili,
što nam je uzelo vrijeme.
Bjehu to najljepši dani mog života.
Šetali smo nekom šumskom stazom,
brao si cvjeće, jurio leptire.
Neka napuštena koliba kao da je zvala,
trčali smo do nje držeći se za ruke,
I baš kad sam htjela da te volim
učinje mi se da čujem neke zvuke.
Trgoh se da vidim šta je,
i odjednom sve je nestalo.
Nema te. Gdje si? Nema ni kolibe,
ni šume, ni leptira. Gdje je buket cvijeća?
Ostavio si me. Pored mene je samo budilnik,
prazna hladna soba i njena tišina.




MENI SI TI
Trebaš mi ili mi ne trebaš?
Ne! Ipak mi trebaš.
Više nego kiša ispucaloj zemlji,
više nego zora danu,
više od sunca.
Trebaš mi, trebaš, najviše.
Jer, Ti si moja zora,
Ti si osvit moje noći,
Ti si sunce mom srcu,
i kiša mom tijelu.
Ispucalom tijelu,
ranjenom.







AKO ME ŽELIŠ
Znaš šta osjećam, ili makar slutiš
da sve moje misli pripadaju tebi,
da su mi sve želje ispunjene tobom,
tvojim očima, usnama i tijelom.

Ipak ćutiš evo godinu dugu,
poneki osmjeh ukradem ti sa usana.
Ali riječi, one slatke, tajne,
plašim se čekaju drugu.

Da li želiš što i ja? Da li čekaš dan
da se strenemo na ulici nekoj,
ja sa jedne strane
ti sa druge.




NEĆU SE VRAĆATI
Neću te zvati nikad više,
ni kad oluja bude bješnjela u noći,
ni kad na prozor budu zvonile kiše,
neću te zvati, jer nećeš doći.

I neću se vraćati u naše ulice,
tragove izgubljene ljubavi neću pronaći.
Suze će u snu teći niz lice,
nas ni pjesnici neće naći.



ZAŠTO
Zašto si ljut tako dugo?
Zar je tvoj ponos važniji od svega,
pa nećeš da mi pružiš priliku drugu
da ispravim ono što treba.

Ili se ti nikad ne vraćaš u prošlost,
u proljeće ne sjećaš se snijega i zime.
Porušiš mostove preko kojih pređeš,
i izbrišeš iz sjećanja svako bivše ime.


OSTANI DALEK
Ne prekidaj nikad ovu igru tuge,
nek ostanu uvijek smao pogledi naši.
Jedna mala tajna biće to za druge,
jer okolo je stvarnost koja plaši.

Možda savršenstvo nestane kad priđeš,
ko zna šta se iza nježne maske krije.
Ti ostani zauvjek čaroban i dalek
a ja ću pogledom vječno da te pijem.

subota, 15. januar 2011.

Pogled preko plota


Strah od pogleda u sebe i sopstvenu valjanost, strah od sukoba sa samim sobom i istinom o sebi, nedostatak ljudskih kvaliteta, nevjerovanje u sebe i svoja dostignuća, nemirenje sa bilo kojom vrstom ličnog neuspjeha i tuđeg uspjeha, najčešće rezultira bježanjem u sagledavanje drugih i skrivanjem u njihove istine i neistine, u njihov život. To je čuveni i kod nas odavno ustaljeni "preko-plotovski" pogled! Pogled koji nikad i ni po koju cijenu ne ide iz tuđeg dvorišta u naše, pa čak i ako smo nekim poslom sa one stane plota. Pogled koji uvijek ide iz dvorišta posmatrača preko tuđeg plota, jer tamo, naše oči i naša radoznalost itekako imaju posla, tuđeg naravno!
Zamislimo to ovako: svijet je jedno veliko pozorište, odigrali smo najvažniji prvi čin - rođenje. Od tada pa sve do posljednje uloge mi sebe same smatramo profesionalcima, genijima. Sve ispod tog nivoa je podbačaj, uništenje našeg ega. Mi na manje od glavne uloge, savršeno odigrane, ne računamo i samim tim greške su nemoguće. A kad se to desi, kad se potkrade greška, obavezno krivca potražiti u drugima. Ako to nije moguće, onda posegnuti za tuđim manama, nevoljama i greškama a sve u cilju umanjivanja naše greške.
Tu dolazi do izražaja ono naše iskustvo u gledanju preko tuđih plotova, tada se vidi koliko smo ogrezli u plotarenju i sa kojim sve informacijama o onima sa druge strane raspolažemo. Čak i ako se kod komšija, tamo iza plota, koji nam kroz oči bodu srce svojim uspjehom, ne dešava ništa loše, ako je tamo blagostanje ili vrt sa najljepšim cvijećem, možda čak i rasadnik ideja i umova, treba, zbog sebe sama, naš zakržljali mozak da vidi samo svoj odraz i reflektuje u narod takvu sliku. Treba, jer veoma je lako u svojim, zlobom i neuspjehom zamućenim očima izdići sebe, obično, iznad nekog ko u tom upoređivanju ne učestvuje. Zapamtite, ne treba nikako gubiti vrijeme i pokušavati doseći vrhunac radom.Ni pod razno ne treba raditi na sebi, to je dugo, naporno i ne isplati se. Može nas neko preteći. Bolje je nešto na brzinu odraditi pa i ako je ono što je brzo, kuso! Mnogo je bolje na mahove, prividno isplivavati na površnu pokušavajući povući na dno one koji možda mirno, sa druge strane plota, u hladu drveća sjede i piju kafu. One koji ponekad dignu čašu i nazdrave plotaru, njihovom stalnom posmatraču, komentarišući kako su najčešća dva stanja iz koji se rađa opsesija, zaljubljenost i strah. Sve drugo, onog sa druge strane plota učinilo bi ravnodušnim.

P. S.
Ako sam ovo loše napisala, ako je nepovezano, promašeno, nikakvo, budite srećni što pred vašim očima nije tekst mog komšije, onog sa druge strane plota, to je tek užas! 

Vijesti 14.01.2011.god.

srijeda, 12. januar 2011.

Žitije kletvobacača

Ova priča drugačija je od svih koje sam do sad pisala, ona nema neki određen oblik kao što ga ni događaji u njoj nemaju a čini mi se ni likovi, koji  su, čak i ako vam se učine poznati sasvim izmišljeni i proizvod su moje mašte.

Božić 2011 godine, Montenegrinija  73 godine kasnije!
Pozdravio vas je Vristo kletvobacač i pozvao sve na rođendansku žurku u Bare kletvobacača, Donja Moračkica.
Treba li uvod ako je riječ o njemu? Dodatna objašnjena ili tako nešto?? Mislim da ne, ali red je da krenem od početka.
I bi dan, 07. Januar 1938 godine, u familiji Svira Bradovića  pridalo se dijete! Majka Filjeva na svijet je donijela naizgled zdravog dječaka.  Ono što svima bijaše  čudno je  brada koja je i tad dječaku bila do po’ prsa'! Kasnije istraživanje pokazalo je da je to četnički gen koji je zahvaljujući telegoniji naslijedio od naočitog komšije Vukajla kog je majka  Filjeva kradom gledala sa pendžera dok ore  njivu! Tetka odmah donese žilet da brije  ali ona ne mogaše toliko brzo brijati koliko je brada rasla. Đed reče: "ostavite dijete,  sa bradom ili bez, bitno je da je zdrav! Sve je to isto"! Neko od ukućana uzviknu: "kad je sve isto,  zvaćemo ga Vristo"! Tako, umjesto da mu kao što je  seoski običaj nalagao daju ime Božidar – dar od Boga oni se ogriješiše i ovaj, već pomenuti Bog se razljuti pa reče sebi u bradu, svoju, “Vala ćete viđet’ i vi nezahvalni Bradovići a i cijelo pleme vaše. Zažalićete što ste ga dobili” !
Prolazili su tako dani, rasli su Vristo i brada a Bog je čekao.. Kad je Vristo bio dovoljno veliki da može izlaziti sam u dvorište počeše ratovi  pa je on slušajući jeku i plotune maštao o tome da jednom bude veliki vojnik sa puno oružja i puno svojih malih vojnika. Rat je prošao ali posledice koje je ostavio na Vrista nisu. Budio se sa željom da čuje plotune. Druga djeca nisu htjela da se igraju sa njim zbog njegove izražene agresivnosti  pa je on sve češće bježao u šumu i osamu. Kako ne bi ostali primjetili da nešto smišlja vodio je sa sobom svoje ovce i zamišljao od stada da su njegovi vojnici.. Od drveća je pravio puške i mačeve pa naoružavao svoje stado. Sve to, kroz oblake posmatrao je Bog. Jednog dana, bijaše to 13 godina nakon Vristovog rođenja, dan uoči njegovog rođendana, on mu lukavo šapnu: “Sine moj, ja sam sa tobom i kad te svi ostave, nisi sam! Ne budi tužan, uvijek će tvoj otac sveti misliti na tebe”!  Streknu Vristo, potegnu mač prema  nebu ali ne bi nikoga. Opet mu se obrati isti glas: “Moći ćeš me vidjeti tek kad ispuniš moje uslove. Ja sam Bog, da bih ti dokazao da sam svemoguć pretvoriću tvoj mač u krst, simbol mene i hrišćanstva”! Vristo reče: “To je laž, Tito je rekao da ti ne postojiš, idi iz Bara kletvobacača! Baciću na tebe  kletvu”!  Odjednom se pojavi svjetlost ,mač koji je Vristo držao u ruci postade krst! Prvi  put od kad je rođen skliznuše suze niz Vristovu bradu, pade na koljena  i uskliknu:“Slava tebi  Oče naš! Slava tebi”!  Bog mu reče:”Sad uzmi jednu granu bjela, jer Badnje je veče, idi kući, naloži badnjak i reci svojima da postojim. Tito je  uzalzd  širio neistine! Doći ću ponovo sjutra a ti  budi sam, samo sa  svojim stadom”!
Vristo otrča kući sa badnjakom i reče ocu što se desilo. Zbog toga što je optužio Tita dobi najstaršnije batine od oca ,majka izbaci onu granu kroz prozor a naloži onaj krst u oganj i reče: “Sigurno ga je to naučio onaj Vukajle četnik. On i njegovi prokleti krst  i  izmišljeni Bog. Prokletnik!  Izmišljeni  Bog ga srušio, njega i njegovo potomstvo”! Te riječi ostadoše urezane u Vristovim ušima i od tada ih stalno   koristi na badnje veče.  Svakog dana Vristo je išao na livadu a Bog mu je davao uputstva. Tada  niko nije znao da se Bog sveti zbog imena. Godine  su prolazile, djevojke iz sela se poudale,za njega nije ostala nijedna, pa čak i ona  Marica grešnica, kojoj je jednom takao grudi,  kraća na jednu stranu,našla je sreću neđe u  Liješnje. Pokasno Vristo shvati da je ostao na cjedilu , no ne htjede priznati da mu  trebaju žene  već ode u zemlju Srbiliju da nastavi snove o velikom vojskovođi, potiskujući u sebe potrebu da voli i bude voljen. Upisao je bogosloviju, jer je jedina radost u njegovom životu bio onaj glas koji je slušao  dok je čuvao ovce po Barama.  Bog mu se neko vrijeme nije javljao pa ovaj , sa svojih 35-6 godina,ode na Presvetu Goru misleći da Bog tamo živi. Nije ga našao ali je zato promjenio ime u jedno malo ratničkije , Ampilotnije –  što na  grčkom jeziku znači dva, tri  reda vojske. U mašti je ostvario  svoj san! Pretvorio se odmah u velikog ratnika i zamišljao svoje ovčice kako osvajaju svijet! Nakon desetak godina postaje episkopije banatski  a za još nekih 5-6 godina, tačnije 1991 godine, uoči Božića, na Cvetinju ustoličen je  za Mitropolitana montenegrijansko-pomorskog, zecansko-planinsko-ravničarskog  i skenderijanskog i  egzarhija Pećkanoog trona!! Četri u jedan!  Malo nakon toga pružila mu se šansa za ostvarenjem snova. Kao što ljudi kažu – sličan se sličnom raduje, tako bi i uovoj priči . Iste godine, nekoliko mjeseci kasnije puštio je para-vojnu formaciju  sa imenom iz roda mačaka da prevođeni svojim komandantom   pod punim naoružanjem prodefiluju cvetinjskim manastirom, doživljavajući tada, mada nigdje nije zapisano, prvi orgazam u svom životu! Par mjeseci nakon tog blaženstva dobija priliku da još jednom doživi vrhunac, odlazi na dubrovačansko ratište da vojnicima dijeli ikone i krstove, podržavajući na taj način ubijanje ljudi, da, ljudi od krvi i mesa!!  Bog je, već tad vidio da je prećerao ali nije bilo nazad, nije se moglo! Ni on, svemogući  nije ga mogao zaustaviti da iste te godine, u novembru mjesecu ne ode sa guslama na isto ovo ratište kako bi pjevajući uz taj instrument dizao moral vojnicima. Niko, zapravo nije znao pravi razlog njegovog odlaska na ratište. Pokriven mantijom, kletvobacač je vješto skrivao što se dešava sa njim  od samog pogleda na veliku vojsku. Uzbuđenje u njemu je raslo, orgazam za orgazmom, konačno ostvaren san! On, veliki vojskovođa i njegova hrabra vojska pokoriće svijet i napraviti preveliku Srbiliju! Još jedan orgazam i  grudi  Marice  grešnice bijahu zauvijek izbrisane iz njegovog sjećanja. Sledeće orgazmično stanje, mada kolektivno, bilo je na badnji dan 1992 godine, kada su ispred cvetinjskog manastira poručivali: “Skadar će biti naš”! Tamo njihov! Te godine kletvobacač je  uveo običaj  da obavezno kune i “baca antemu”  kad se podlože badnjaci! Tako se vraćao u djetinjstvo i svetio svima koji su ga šikanirali sjećajući se batina koje je dobio onog dana kad je prvi put čuo Boga!
Bog je sve to posmatrao sa neba ali Vristove oči više nisu htjele da ga vide. Njegov Bog od tada nosi pušku, kune i širi mržnju! Njegove posjete ratištima po Hrvatskinoj, tj. vojnicima koji su je htjeli pokoriti preusmjerio je na Bosniju i Hercegovinariju gdje je stekao još jednog sličnog prijatelja kom ime označava radovanje i kako on tada govoraše prijateljicu “kosovku djevojku” kojoj ime označava biljku. Sve te ratno-huškačke posjete organizovao je kao predstavnik Srpskije pravoslavnije crkve! I to ne bilo koji, već ovaj četri u jedan!  Naravno, nikad za svo ovo vrijeme nije propustio priliku da vrijeđa sve nas koji ne mislimo kao on, koji ne vjerujemo u njegovu moć da nekog prokune, koji ne volimo sa puškama ići nigdje a pogotovo ne u crkvu. Uvijek, ali uvijek, govori loše o našoj državi, našoj naciji i misli da će na taj način spriječiti da se vratimo našoj crkvi koju su nam oteli. I danas, 73 godine kasnije osjećamo gnjev koji je proizveo samim rođenjem i svi ispaštamo njegov neostavren san a on kune neprestalno! I nikoga to ne plaši jer znamo da  nije u mogućnosti da baca kletve kao kamenčiće ali se gnušamo. Gnušamo i pitamo da li je to ispravno po Bibliji, po biblijskom zakonu??! Postoji li zaista i nad popom pom?!! Da li će neko stati tome na kraj?! Da li je on od svega što ima u Bibliji navučen na one djelove u kojima su molitve proklinjanja??
I još na primjer da li se sa te pozicije na kojoj je on može ako ne rasčiniti a ono makar otići u penziju ili će prestati sa radom tek kad se upokoji u gospodu?!!
Vristo, možemo mi svi priznavati ili ne priznavati državu u kojoj smo ali ne možemo na taj način i do te mjere pokušavati da negiramo njeno postojanje!
Ne bojim te se, pa čak i ako svakog jutra u liturgiji budeš molio Boga da me ubije na bilo koji način. Nadam se da te ni ON više ne doživljava ozbiljno! Ne bojim te se! Žao mi te je, onako hrišćanski,iskreno!


petak, 31. decembar 2010.

Dokoličari

Buran kraj godine u kojoj smo nakon napornog rada, umjesto zasluženih putovanja na  odmore iz snova  i burnih provoda imali samo burne noćne more, izazvane računima, neplaćenim da vas podsjetim! Neočekivano buran kraj godine, odigran po scenariju onih koji godinama unazad troše jednu po jednu ideju za  manipulisanje lakomislenom narodnom masom. Trovali su nas i dijelili prvo ratom i sankcijama, pa religijom, nacijom  i na kraju čuvenom globalnom ekonomskom krizom. I gle, kad smo pomislili da su ostali bez ideja evo je najnovija, pravda! I uspjeli su! Opet su nas svojim jadom zabavili. Zaboravili smo, mi dokoličari iz crnogorskih palanki ovih dana na sve osim  da osuđujemo, upiremo prstom i čekamo. Zaboravili smo poplave i ljude ugrožene njima, već pomenute neplaćene račune, kredite, nemaštinu, novi zakon o penziji. Zaboravili svaku radost i svaku muku. Svakodnevnicu sopstvenu smo zaboravili i usredsredili se na rješavanje budvanske misterije. Još jedne predstave ili igrice u koju smo uvučeni da opet igramo po tuđim podešavanjima i uputstvima. Ovih nekoliko dana svi aktivno učestvujemo sa svojim ili sa rekla kazala informacijama a niko se ne sjeća mudrih riječi  Viktora Igoa koji je zapisao da "Jedna jedina riječ koja se nesmotreno omakne  i koju dokopaju nepoznati zupčanici može da vas odvuče pod ko zna kakve točkove". I svi i dalje pričamo a niko ne pominje čak ni ono da ne treba suditi da nam ne bi bilo suđeno, ali... Niti pišem da bih sudila niti da bih bilo koga branila. Pišem jer se čudim masi koja misli da će ova igrica imati nekoliko nivoa ili svjetova,da će igrati kao nekad što su igrali Super Maria ili Kralja Lavova i da će je "obrnuti "!  Pišem, jer ne igram, i ne smatram da će biti bolje od "obrtanja" igrice  i pobjede nad glavnnim negativcem - King Koopom iz Super Maria. Pišem, jer se nadam da ćete shvatiti da igrate samo probnu igru sa  ograničenim vremenskim  rokom i da  još uvijek onaj isti, glavni igrač, drži džojstik u rukama i upravlja!
Kraj, ovog pisanja prepustila bih mudrijima. Možda bi neki drugi "igrač" citirao Andrića i napisao "Dođu tako ponekad vremena, kada pametan zaćuti, budala progovori, a fukara se obogati", ja bih ipak izabrala  Viktora Igoa i još jednu njegovu mudrost - "Istinito ili lažno, ono što se priča o ljudima ima često toliko značaja u njihovom životu i njihovoj sudbini kao i ono što oni rade", i nakog toga vratila  se svom životu. 

Vama ostavljam da sami izaberete. Napadajte ih i osuđujte, zaboravite  ili branite ako to želite. 
Za praznične dane,  daću sebi za pravo da vam preporučim  knjigu "Čovjek koji se smije",ako niste čitali. Tamo, između ostalog piše i ovo:  "Obožavajte svoje gospodare. Klanjajte im se bez kraja i konca. Dobročinstvo sadrži u sebi kao prećutni uslov  priznanje vaše niže vrijednosti. Oni zahtjevaju da se osjećate kao jadnik, a njih da smatrate bogovima. Uzdiže ih vaše poniženje, uspravlja ih vaše savijanje".

Jelena Jovanović

P.S. Na moje zadovoljstvo objavljeno u Vijestima 31.12.2010.god..