Укупно приказа странице

ponedeljak, 21. mart 2011.

Ovo nije patettika!

Nema tog papira koji bi večeras mogao da izdrži moje misli a da se ne iscjepa... 
Nema te olovke koja bi pristala ispisati sve što  mi se poput užasno velikog vira kovitla kroz glavu. 
Nemam večeras ni snage, ni volje, ni hrabrosti da zaustavim bol, da obrišem suzu  i nabacim osmjeh.
Ne želim! Možda je pravilnije tako reći.
Da želim, možda bih se sad osmjehivala i negdje plesala uz neki brzi ritam. 
Nisam ni sebe, ni vas navikla da pišem jadikovke i neću ni ovo u to pretvoriti. 
Rekla sam već nije ovo patetika, ali imam u krilu jedno srce iz Norveške, jedno iz Austrije, jedno iz Francuske..neku igračku od ko zna kud, par knjiga, majčice.. Poređala sam ispred sebe  sve stvari koje si donosio i poklanjao mi... Kao priglupa šiparica gledam je*eni  omot od čokolade, ti si je donio sa nekog putovanja.. Sjedim u tvojoj majci i čitam posvete tražeći u njima ljubav. Nije tu! Ljubav više ne živi u tim slovima, u tim stvarima, u ovoj sobi. Ljubav ne postoji u cvjeću, u porukama koje ljubomorno čuvam, u dašku vjetra koji osjećam na vratu, na našim fotografijama.  Imam u krilu  svaki dan protekao u ovih nekoliko godina. Imam u ruci  pisma stara skoro  dvije decenije, još od onda, kad smo djeca bili.. Imam na usni tvoj poljubac.. Imam sve,  ali ljubav više uopšte ne postoji! 
I ne, nije ovo patetika, ali...
Opet će iz mene poteći milion slova 
i opet ću ti pisati stihove, slagaću te u rime.
Voljeću te, i plakati, kad čujem tvoje ime... 
Opet ću čekati da ti pređem preko svega, 
kako bi zajedno krali komad ovog neba.
I opet, tamo jednom, nekad,
pisati gluposti kad ne budem tvoja.
I opet, uz nekog drugog tebe, 
prekriće me tuga plaštom mračnih boja..