Onaj tko je drag

Gospođo divo od Konavla , ne zamjeri što ti neću napisati ime, mnogi su ga i mnogo puta, sa razlogom ili bez njega  ispisivali.

Gospođo divo ne zamjeri ni što ću se, mada zgrožena tvojim postupcima i izjavama truditi da te ne povrijedim, iako  vjerujem  da bi i meni oprostila.

Čak ću otići tako daleko i vjerovati da bi "velika"  ti  bila djelimično srećna zbog mene "male"  ako se izrazim i na taj način. I još ću vjerovati da u tvom "velikom" srcu nema mjesta ljutnji na nas male.

Gospođo divo, ne mogu ovo pismo početi ni sa poštovana jer bi bilo neiskreno, neiskrenost ne zaslužuješ.

Ne želim ti sakrtivati istinu, jer vjerujem da  si na svom nastupu u našem Nacinalnom pozorištu sasvim iskreno podijelila radost trenutka sa "starim prijateljima".

Ne želim te lagati jer hoću da vjerujem da je iz dubine tvoje  duše, kroz usta iz kojih su nekad izlazile  riječi otpjevane na tebi svojstven, fantastičan način, potpuno iskreno, bez i jedne jedine trunke foliranja, izašla misao pretočena u rečenicu kojom  priznaješ da ne bi bila srećna da si baš taj trenutak provela na nekom drugom mjestu.

Gospođo divo, slutila sam nakon tvojih beogradskih suza da će i iz nekad omražene ti Crne Gore kao u tvojoj pjesmi prići  "onaj tko ti je drag" i da će se sve nakon toga promjeniti.

Da ćeš nam bez obzira na prošlost u kojoj smo ti zadali mnogo briga i bez obzira na to što si prije samo dvije godine odbila poziv našeg mislioca iz Grblja  ipak doći, ali sam te očekivala par dana kasnije.

Nisam bila tamo,niti sam za biti tamo bila zainteresovana. Ne nisam bila  na skupu licemjera koji su kolektivno zaboravili da smo ti nanijeli mnogo zla, zbog čega si sa razlogom  bila   ljuta..

Nisam bila tamo na koncertu za   "velike" , mada i od njih, znamo mi to dobro ima i većih pa ne znam koliko je bio dobar izbor.

Nisam bila tamo kako me zbog tog čina ne bi  pomiješali sa  nekim lokalnim "velikanom" , daleko bilo.

Nisam, gospođo divo bila tamo ali se nadam da si zbog onog "tko je drag"  svojim "prijateljima starim"  za koje se više ne moraš pitati gdje su, jer su  se svi sem velikog štrumfa bez stida  pokazali pred tvojim

očima , ispjevala pjesmu koja najbolje oslikava tvoju veličinu i spremnost na praštanje..

"Kada voliš, vode mirno teku

  i nebo je kao suza čisto,

  stare rane više nas ne peku

  i dana za danom ništa nije isto.."

Nisam bila tamo, ali biću slobodna još da se nadam da  je veliki dio vas nakon ove pjesme  plakalo shvativši  da "do srca vodi svaki trag kad ti priđe onaj tko je drag", i da si ti upravo tim tragom došla zaboravljajući pri tom sve ružne riječi izgovornene na račun dužnih i nedužnih, malih i velikih i svih nas koji sa uništavanjem tvoje kuće nismo imali veze. Na račun svih onih koji možda tada nisu ni  bili rođeni..

Nisam bila tamo ali se nadam da ćeš shvatiti da nisi trebala da se ponašaš kao da si ti nama pravila pakao od života, jer su neki ovdašnji  "mi"   tebi to uradili.

Nadam se, divo od Konavla,  da nisi došla ovdje i prešla preko svega toga samo da bi uzela nešto  više od 22 poslanička bonusa, što je kod nas postala mjerna jedinica za novac..

Nadam se da si zaista uspjela zaboraviti sve što ti je učinjeno, jer samo na taj način mogla bi doći ovdje i biti srećna zbog toga. Iskreno,  ja koja nisam naučila praštati ne bih to mogla uraditi, ali svi smo različiti.

I ne zamjeram ti, divo  od Konavla, mada si, ako je to uopšte važno  u očima mnogih  nas "malih" nakon ovoga izgubila na značaju.

Ne zamjeram ti, daleko bilo, samo mi je  nekako krivo što  na istom mjestu nisi pjevala dva dana kasnije. Što nisi  skupa  sa svojim starim prijateljima  proslavila dvadesetu  godišnjicu  agresije na Dubrovnik.. Danas kad stare rane više ne peku, ne bi me začudilo da se i to počne slaviti.

Draga divo, ostaj mi zbogom i nekad, kad nekim drugim "velikim" ljudima budeš pjevala učini mi i otpjevaj na poklon od mene sama sebi jednu  pjesmu..

Draga divo, prvi i poslednji put u životu te molim otpjevaj je, poznata ti je:

..svemu je kraj moraš da shvatiš ako se vratiš, ako se vratiš..

"Ako se vratiš, ti ne sjećaj srce, na prošlu sreću, na stari kraj,

znaj samo jedno, ne mogu s tobom al tvoj je osmijeh još uvijek mi drag".

A ako se zaista vratiš, nećeš vidjeti suze što za tobom teku, ali nekad, dok su "veliki"  hitali da što prije rasčupaju tvoju imovinu mi mali, koji smo te voljeli plakali smo zbog tebe...

Bjelopavlićka Jelisejska polja

"Smatralo se da Danilovgrad "ima budućnost", iako je bio "smješten" između mnogo jačih - Podgorice i Nikšića", piše u knjizi "Danilovgrad kroz istoriju" koju potpisuje akademik  dr. Zoran Lakić. 

U uvodnom dijelu već pomenute  knjige  možete pročitati da je prema Almanahu Kraljevine Jugoslavije  - Banovina Zetska, (Cetinje 1931 godina, strana 207), popis pokazao da je Danilovgrad smješten na 595 km2 i da je imao  9 opština, 92 naselja,  4120  domaćinstava i 22719 stanovnika. U tom periodu   prema Almanahu  šematizma Zetske Banovine pod pšenicom  bilo je  540 hektara zemljišta,pod  kukuruzom preko 2500 hektara, 120 pod krompirom, 340 pod povrćem, a na 115 hektara bio je zasađen duvan. 

U gradu je bilo 11 kafana i 12 trgovačkih radnji, dvije zdravstvene stanice bile su  u samom gradu i tri u Spužu, osim toga imao je  Crepanu, apoteku, bolnicu za umobolne, sirotište, a za kulturno prosvjetni  život Danilovgrada navodi autor da je bio  "iznad objektivnih mogućnosti", jer su ga sposobni kadrovi znali osmisliti pa su neki od sadržaja prevazilazili značaj "malog palanačkog mjesta".

Mreža osnovnih škola bila je prilično razvijena. Davne  1921 godine osnovne škole radile su u Danilovgradu, Bralenovici, Ždrebaoniku, Slatini, Frutku, Barama Šumanovića, Gostilju, Ostrogu, Pavkovićima, Spužu, Gornjem i Donjem Zagaraču, Komanima,  a 1924  godine otvorene su  škole u Bogetićima, Bogmilovićima, Drenovštici, Martinićima, Ćeliji i Gornjem Frutku i 1930 godine obnovljena je škola u Orjoj Luci. 
Niža Gimnazija, Učiteljska škola, Ženska zanatska prije osam decenija  radile su u Danilovgradu, a još u vrijeme stare Crne Gore postojala su  kulturno - umjetnička društva "Jedinstvo" i nešto kasnije osnovana "Prosvjeta" u Danilovgradu i "Zora" u Spužu.
Ukupnom  razvoju opšte kulture stanovništva, navodi se u knjizi,  doprinjela je  škola modernih plesnih igara i knjižara "Napredak".


Da li danas, osamdeset godina nakon što je imao 22.719 stanovnika Danilovgrad ima budućnost i što doprinosi razvoju opšte kulture stanovništva?

Nije baš sve isto kao tada. 
Smješten je na 501 km2, nema ovoliko osnovnih škola, bolnica, sirotišta, Crepane, ali kafane su tu. Čini mi se  svih 11, a možda ih ima i više.

I trgovine su brojem tu.  Ljudi se  vraćaju poljoprivredi.  Ne u ovoj mjeri jer su na dobrom dijelu parcela izrađeni neki objekti, ali radi se nešto.
Nisam baš sigurna da se sadi duvan,  ili pamuk, čije plantaže na Viškom polju pamte stariji sugrađani, ali krompir da, garantovano.

"To što je  smješten između administrativnog centra Podgorice i nekad industrijskog centra Nikšića, Danilovgradu ne može biti mana", kazao je  prije par dana studentima Ekonomskog fakulteta - Univerziteta Crne Gore aktuleni predsjednik opštine Danilovgrad , koja po poslednjem popisu ima 5 hiljada  stanovnika manje nego 1931 godine.
Studente koji su posjetili grad na obali Zete zanimalo je da li će tu uskoro biti otvoren neki fakultet.  Đuranović im je  kazao  da "trenutno ne razmišlja o otvaranju fakulteta u Danilovgradu", pa ni fakulteta za hortikulturu kog nema u blizini, a za koji su ga konkretno studenti pitali.
"Zbog blizine Podgorice otvaranje fakulteta ovdje možda ne bi bilo dobro" kazao je Đuranović. 

Blizina Podgorice, citirala sam ga već, "ne ometa razvoj Danilovgrada", to valjda nema veze sa fakultetom.

 To što je  zbog  velike mreže škola u Danilovgradu procenat nepismenih muškaraca 1931 godine bio identičan  ukupnom procentu pismenig stanovništva u drugim krajevima, svega 23 %  i što je imao veliku mrežu škola sada je  samo prošlost i dio istorije.

Danilovgrad, koji se nekad ponosio učiteljskom školom sada ima  Policijsku akademiju  u kojoj su uglavnom polaznici iz drugih crnogorskih gradova, i Regionalnu  školu za državne kadrove u kojoj takođe nisu danilovgrađani. Danilovgrad ima i jednu gimnaziju, a broj osnovnih škola manji je za više od tri četvrtine.

Danilovgrad  nema knjižaru u kojoj je moguće kupiti knjigu, izuzev onih u kojima se đaci opremaju za školu, a kultura  u gradu  priča  je za sebe.

Do prije par godina poznat po književnim večerima na obali Zete, grad sa najljepšom starom  bioskopskom salom, sa mnogo duha i umjetnicima čija djela zaslužuju da se u njihovu čast organizuju kulturna zbivanja,   danas kulturno umire. 

I ako je kultura prepuštena onima koji su sposobni kadrovi  ništa manje od onih  koji su osmišljavali kulturni život tridesetih godina prošlog vijeka, neki drugi nesposobni kadrovi svezali su im ruke i maštu pa  sada "kulturni" sadržaji ne postoje ili su na nivou "malog palanačkog mjesta".

Sportski sadržaji za nijansu  su bolje kotirani od kulturnih.

Klub sa bogatom tradicijom  koji je iznjedrio velikana ženskog rukometa,  Zoricu  Pavićević. 

Klub iz kog  je potekla jedna od trenutno najboljih, ako ne i najbolja  crnogorska rukometašica  Marija Jovanović.
Klub koji je mogao opet blistati, ŽRK Danilovgrad, osnovan 1972 godine,  mjesecima nije okupio igračice!

Fudbalski klub Iskra  osnovan 1919 godine, nekadašnji pokretač svih fudbalskih aktivnosti ne može da igra utakmice na svom terenu jer nema adekvatne svlačionice!

Danilovgrađani, oni koji pamte priče starijih znaju da nije sve isto, ali kao i tada kada  je Danilovgrad  prvi imao urbanistički plan koji je 1869 godine po zamisli kjnaza Nikole izradio Dragiša Milutinović, ovih dana  priprema se  izrada novog prostorno urbanističkog plana.

Po pisanoj zaostavštini  inženjera Milutinovića  vidi se da je u urbanističkom planu trebalo pored privatnih građevina i ulica "načiniti" planove i za neke javne građevine koje su se  trebale zidati u novoj varoši. Trebalo je planirati Novi dvor Njegove Svetosti, Senat, Tavnicu, Školu, Crkvu, Kule za odbranu mosta.
Milutinović je,  pored ovih sadržaja, definisao  i uređenje korita Zete, pravce glavnih saobraćajnica i kapacitete širenja i modernizacije trgovine, a u tekstualnom  dijelu plana  naglasio je  da nova varoš na Ćeranića Glavici ima kapacitet od 15 hiljada žitelja i da joj je namijenjeno mjesto glavnog privrednog centra Crne Gore.

Još uvijek nismo  došli do broja  koji je Milutinović planirao. Uži dio grada nema predviđenih 15000 stanovnika, uređenje korita Zete  je  toku, ali i dalje planiramo nešto.

Govoreći o planiranju grada, već pomenutim studentima, Đuranović je pričao i o umjeću i vizijama inžinjera  Dragiše Milutinovića koji je  te davne 1869 godine   osmislio Danilovgrad i u njemu,  reče Đuranović, "široku ulicu koja podsjeća na pariske avenije"!

Zahvaljujući Milutinovićevoj viziji opisanoj iz Đuranovićevog ugla, da bi prekratili dokolicu sve dok  ne oživi kultura u gradu na obali Zete, stanovnici  Danilovgrada mogu uživati u šetnji  zamišljenim Šanzelizeom ili Jelisejskim poljima, a mogu i ispijajući kafu na nekoj od terasa uživati u  pogledu na zamišljeni  Montmartr ili Ajfelov toranj, Potrebna im je samo mašta..  À bientôt..

Ne zovite nas

Ovih dana  trebalo se nešto dešavati, makar su tako najavljivali. Trebali su neki ljudi šetati  ulicama glavnog  crnogorskog  grada  kako bi  skrenuli  pažnju  na to da imaju pravo imati sva prava.Od toga, vidite nema ništa ništa, tačnije kažu za sad ništa, vidjećemo!
Trebali su i neki drugi ljudi šetati  istim tim gradom sa namjerom da pokažu nezadovoljstvo stanjem u koje smo dovedeni, ili smo se sami doveli, nije mi baš najjasnije kako je zapravo bilo.Ne, oni su šetali ali su trebali biti brojniji! Trebali su, ali  za sad ništa  ni od toga.
I jedni i drugi zvali su nas da ih podržimo!  Nismo se odazvali, moguće da nismo čuli poziv. Mi i onako čujemo samo kad nama nešto treba.

Zvali su nas da se pridružimo, opet nismo čuli!
Zvali su nas da pokažemo svoju volju i razumjevanje, nismo ih  pokazali!.
Zvali su nas, zaboraviljajući pri tom  da smo mi lijeni i da nismo baš nešto skloni šetnji, osim ako se ne šeta  jednom popločanom podgoričkom ulicom ili po holu jednog tržnog centra. Tu šetaju svi  i šetaju satima.  Tu šetaju da bi viđeli i bili viđeni.  Šetaju jer  tu šetnju, nerijetko pretvorenu u maskenbal niko ne osporava.
Nama to ne smeta, za maske i maskenbale  uvijek smo raspoloženi, toliko smo se navikli na to da ponekad pomislim kako se rađamo maskirani!
Osim toga, još uvijek se nismo ni pedalj odmakli izvan sebe, nismo ni pokušali proširiti svoje vidike i nismo postali  dovoljno svjesni pa da nam pojave oko nas,
ako nam ne pričinjavaju zadovoljstvo ili se lično nas ne tiču,  budu makar nebitne.

Zar od parade ponosa ili šetnje nezadovoljnih ljudi nije  makar malo neprijatnije gledati kako  ovom  već pomenutom popločanom ulicom ili tržnim centrom  od ranih jutarnjih do kasnih popodnevnih časova  u pratnji sijedih biznismena prazne glave i punih džepova prolaze djevojke pod punom "disko" opremom.
Štiklice, šljokice, noćna šminka,kratke suknjice itd. Zar nije neprirodnije to?! Ali neka ih, prolazi sve pa i one moraju..
Ta parada kiča  nikome ne smeta, pogotovo ne ovim dušebrižnicima koji su podlegli zakonima palanke i izvrgavaju ruglu svaki pokušaj različitosti.
Ti stručnjaci za sve i svašta, ili kako ja to volim reći  "ljekari opšte prakse"  kažu da ova  parada kiča ne ugrožava naš moral i dostojanstvo sa kojim se godinama dičimo.
Da nije udar na aktuelnu vlast, ne smeta domaćim moćnicima, ne zahtjeva dodatne mjere opreznosti, mada bi ih trebalo preduzeti!
E pa dragi moji stručnjaci, ta  parada kiča  sramnija je od svih ovih drugih parada zato što postepeno uništava mentalni sklop naše omladine, ali dok vi to shvatite biće kasno!

Na istu tu  paradu kiča, vidite, nisu nas nikada zvali ali smo mi krenuli za gomilom. Stopili se sa masom i sad je nama čudno kada se recimo neki stranac  izčuđava našim šminkerko-štiklerskim ranojutarnjim satenskim ili čipkanim običajima paradiranja u duetu. Paradiranja u kom glavnu ulogu imaju  bogati, bahati  matorac  i praznoglava  maloljetnica. Čudno zar ne, ali živio kič i snalaženje!
Čudim se i ja!  Najčešće sebi jer  mislim da sam se osvjestila pokušavajući godinama da oguglam na te neprirodne pojave i katastrofe, a onda streknem od  neka maloljetnice   koja  je umejsto u školu krenula u obližnji kafić sa namjerom da bude primjećena i željom da  plijeni izgledom kao Cici, Mici, Fiki, Šljiki i ostale ružičasto goldaste pjevačice i vrati me lijepo na početak. Umjesto da je ne primjetim, kad mi ne pričinjava zadovoljstvo ili kad me se već lično ne tiče, zapitam se ima li majku, oca, ikoga iz familije?? Ima li  mozak? Mozak?! Šta to bijaše? Čudna sam i ja, ponekad. Pitam se kako smo im se pridružili i kako prećutno prelazimo preko toga?
Pitam se i kako to da  nismo čuli ljude koji žive među nama i koji pate zbog nemogućnosti da im se pruži sloboda podjednaka kao ovoj čipkasto-satenskoj gardi, kako nismo čuli kada su nas zvali? Idemo nepozvani a pozivnice odbijamo, čudno, ali neka nas, doći će dan kada nas neće neko čuti, zato  svi  vi koji ste nas zvali, ne zovite nas više!

Ne zovite nas da bilo što učinimo.Mi smo se, dragi moji sunarodnici, vi  rijetki  koji ste odlučili pokušati nešto promjeniti uljuljkali u besmisao svog postojanja i životarimo. 
Nije nam dobro, ali smo lijeni čak i da pomislimo da postoji bolje. Problem je u tome što mi, tačnije najveći dio nas, misli da je ovaj pasji  ujedno i jedini mogući način života.
Za bolje se ovdje izgleda, ne zna, a ako neko, negdje  nešto zna  izgleda da se ne  želi zamarati razmišljanjem  o tome,  zato što ne zna da  bi se čak i iz  razmišljanja nešto moglo izroditi.
Znam zvali ste nas, ali ne zovite nas više!

Ne zovite nas, mi samo čekamo da vidimo kojoj ćemo se strani privoljeti, takva nam je sudbina. 
Ne zovite nas, ne gubite vrijeme na nas kada ga možete bolje iskoristiti.
Ne zovite nas, ne trčite za uspavanim beznadežnim slučajevima, ako pobjedite mi ćemo, kao što to obično  biva sami trčati za vama.
Ne zovite nas, mi više volimo banuti negdje nepozvani nego se odazvati na poziv, pa makar to bio i poziv za spas sopstvene budućnosti. Časna crnogorska riječ da je tako od kad ja pamtim! Istina,  ne pamtim odavno, nemam puno godina ali ponešto znam i iz priča starijih.
Zadovijek smo se mi teško odlučivali da budemo odlučni, pa i kad se o nama radi!
Ne zovite nas dakle da se probudimo jer mi ne volimo buđenje.
Ne zovite nas, spavamo zadnjih dvadeset godina, ne bi se snašli u drugačijem stanju!
Ne zovite nas, mi se još nismo ni sa sobom dozvali.

Ne zovite nas, mi se bojimo! 
Bojimo se sebe, drugih,silnih, jakih, nejakih..Bojimo se čak i samog straha.
A strah je, zapisano je,  bolest od koje potiču sve druge. "Ravnodušnost,mržnja, zloba, gramzivost, sujeta. Nepovjerljivost i sumnja. Strah je kuga ovog svijeta. Svi se boje svakog. Svi se plaše svačeg. A najviše straha."
Ne zovite nas! Strah nas je da bi  ako čujemo vaš poziv  sami u sebi  pronašli kukavicu koja se boji uraditi nešto dobro za sebe!  Strah nas je da ne prepoznamo u sebi želju da budemo drugačiji, da budemo slobodni! 
Ne zovite nas!

Flertovanje sa Bogom ili gaćicama do vrata raja

Misliti  da je  izvor moći Bog, Buda,sam Đavo. 

Vjerovati da su nečije usne izvor moći, možda da  je moć  novac ili nešto sasvim deseto opšte je prihvaćeno,

ali vjerovati u mađije a flertovati sa Bogom i crkvom prilično je čudno, no, ne i rijetko.

Izvinite, da li je neko od vas podupro zid manastira sa gaćama ili je to neki posjetilac ostavio, pitala sam  momka koji u gornjem Ostroškom manastiru stoji pored izloženih knjiga, brojanica, kalendara, olovaka, cd-ova i svega na čemu je moguće ispisati ili zabilježiti ime Svetog Vasilija Ostroškog, njegov lik  ili čuda koja je napravio.

Da je bio zbunjen i nije nešto previše, ali ni upoznat sa gaćicama koje su postale dio ograde od manastirske terase iz ko zna kog razloga.

Prokomentarisao je da su  svi ljudi različiti i  da dolaze ovamo sa različitim namjerama.

"Ko zna što je neko tim htio da postigne i kakav je njegov cilj", reče manastirski momak i nastavi

sa prodajom čudotvornih predmeta.

Nego da se vratim na sprat manastira na kom su gaćice postale dio zida.

Namještanje društva za  fotografiju, moj pogled kroz objektiv, zatim  izraz čuđenja na licu i napad smjeha svih prisutnih. Nepun metar od toga stoji lijepo napisano upozorenje da se ne ostavljaju brojanice na tom mjestu, za gaćice ili neki drugi komad odjeće, upozorenja nema.

Da li je neko želio uzidati dio sebe u svetilište na tako čudan način?  Zazidati nekog drugog?

Da li je skidao ili bacao "čini"?  Prinio žrtvu? Pokušao okajati grijeh učinjen u tom komadu odjeće?

Ili ih je neko jednostavno skinuo i stavio tu ne znajući gdje bi ih drugo smjestio u tom trenutku, pitanja su na koja mi nije poznat odgovor.

Ono što mi je poznato, to je da je i sjutradan od mog prvog susreta sa platnenim ukrasom na manastirskoj terasi isti detalj bio tu.  Vidjeh ga jer me opet put tamo nanio, a po malo  i radoznalost.

Na žalost ,slika gaćica ili bilo kakve druge tkanine ostavljene tamo na taj način, ni malo nije lijepa za oko, bez obzira na razlog zbog kog idete u manastir!

 Vjerujem da je onaj čija je ideja bila da to uradi neko od onih koji najčešće, kad ne znaju završiti rečenicu ili se pokušaju pravdati uzviknu "Ostroga mi", s tim što je ovo sa gaćicama drugi stepen Ostrogamije -  bolesti koja već odavno ima  karakter epidemije.

Milo silni i Igor nejaki

Mali je broj onih u Crnoj Gori koji  već evo puna tri mjeseca ne pokušavaju dokučiti iz sopstvenih, medijskih, čaršijskih   i raznih drugih izvora pita li se novi premijer zaista ili je i posle bivšeg, bivši. 
No, mislim da ćete bez pogleda sa moje tačke gledišta i moje skromne pomoći saznati što je po srijedi, ili ko jer ja nisam u toku. Ovi sa strane, koji nam kroje kapu i prema kojima se, da budem gruba namještamo, znaju to već odavno, mnogo bolje nego mi. Situacija sa zbivanjima u Crnoj Gori inače odavno je slična onoj u kojoj muž kog vara žena, poslednji  saznaje da je rogonja, da ne kažem  poslednji saznaje da su mu nabili rogove, bilo bi  dvosmisleno. 
Elem, "ko se pita" ne bi bilo  toliko važno kad bi i mi i oni shvatili  da se ništa ne može samo od sebe promjeniti i to  samo i jedino zbog toga što je sada neko drugi predsjednik Vlade. Jeste da novi premijer ima facebook profil, redovno ga ažurira, piše blogove i možda ostavlja prostora da se pitamo kad stiže da radi, ali...Možda ne bi bilo loše da i mi počnemo mijenjati svoje navike ako želimo da nam komad evropskog neba bude vedar a ne vječito tmuran i oblačan. 
Sjedimo skrštenih ruku ova duga tri mjeseca, duža nego ista tri mjeseca  prethodne godine jer svi očekujemo nešto od njega,  kao da mu je u decembru prošle godine  dat čarobni štapić i beskonačno velik broj mogućnosti, a ne obratno, običan štapić a za mogućnosti mora da se snađe. "Naslijedio"  je priznaćete, nas ovakve kakvi smo, željni vječitog uvida u sve tuđe poslove, željni zanimanja za sve što nas se ne tiče ali  nas ka tome goni puka radoznalost. Uvid u tuđe "rabote" oduzima nam vrijeme  da uvidimo sebe u sebi, da se posvetimo svom životu i svojim poslovima ali nam to prija jer  u startu imamo opravdanje za sebe ako nam kasnije neki bitni momenti iz svog života promaknu. Zaboga, brinuli smo o nečem drugom. Osim nas, ovakvih, sveznajućih i  svemogućih naslijedio je  i sve probleme, sve uslove Evropske komisije, sve zadatke.

I evo nas! Nakon prvih sto dana od kad je tu, mada je i prije bio sa nama, mi se i dalje pitamo pita li se On,  a On je u najmanju ruku drugačiji, jesmo li primjetili to? Imali smo prije njega veliki broj ženskih  glasača partije DPS-a koji su glasali samo zbog starog premijera. Koliko vas je makar jednom, od neke žene  čulo rečenicu, "Viđi ga! Visok, crn, zgodan, pravi Crnogorac. Kako da ga ne glasam?". Mislite li da ih je u tom trenutku bilo briga kakav je program partije za koju se glasa? Ne, jer su svi glasali za njega, ne za partiju! 

Što se sad dešava? 
Crn nije, previsok i nije nešto, a u ljepotu mu ne diram. "Ljepota je u oku posmatrača", nekad je neko zapisao. Ja vjerujem da je i u našim očima ostalo malo ljepote  koju bi trebali vidjeti zbog sebe, ne zbog drugih, jer sasvim je prirodno da lijepe slike oku prijaju mnogo bolje nego ružne. No, da ne pišem hvalospjev, nije mi to bila namjera,  i pored toga što je dostupniji nego prethodni  izostaje ona pažnja koju je bivši premijer izazivao. Tokom radnih posjeta crnogorskim opštinama ne primejtih žene, đecu, penzionere koji čekaju po ulicama i mašu kao nekad Titu i kao do skoro Milu. Izostaje, čini mi se  i ono vaskoliko fotografisanje uz premijera, ili se varam?!
Da li je to dokaz da naš narod ipak više voli dominaciju nad sobom nego ravnopravnost? 
Da li nam treba vremena da se naviknemo  na novog premijera i "zbližimo" sa njim dovoljno da bi ga "zagrlili za sliku", ili smo, što mi je trenutno najprihvatljivije i dalje odlični glumci pa ne predstavljamo sebe nego dodijeljene nam uloge, neko će drugi otkriti, ako ga bude zanimalo. Mene zanima konačan ishod svega ovoga, kao optimista,želim da vjerujem da će novi premijer pokazati da naslov mog pisanja može biti i izmjenjen. 
Možda  mi da motiv da  za neko kratko vrijeme napišem tekst  pod naslovom "Milo silni i Igor prejaki".  

Ovo nije patettika!

Nema tog papira koji bi večeras mogao da izdrži moje misli a da se ne iscjepa... 

Nema te olovke koja bi pristala ispisati sve što  mi se poput užasno velikog vira kovitla kroz glavu. 

Nemam večeras ni snage, ni volje, ni hrabrosti da zaustavim bol, da obrišem suzu  i nabacim osmjeh.

Ne želim! Možda je pravilnije tako reći.

Da želim, možda bih se sad osmjehivala i negdje plesala uz neki brzi ritam. 

Nisam ni sebe, ni vas navikla da pišem jadikovke i neću ni ovo u to pretvoriti. 

Rekla sam već nije ovo patetika, ali imam u krilu jedno srce iz Norveške, jedno iz Austrije, jedno iz Francuske..neku igračku od ko zna kud, par knjiga, majčice.. Poređala sam ispred sebe  sve stvari koje si donosio i poklanjao mi... Kao priglupa šiparica gledam je*eni  omot od čokolade, ti si je donio sa nekog putovanja.. Sjedim u tvojoj majci i čitam posvete tražeći u njima ljubav. Nije tu! Ljubav više ne živi u tim slovima, u tim stvarima, u ovoj sobi. Ljubav ne postoji u cvjeću, u porukama koje ljubomorno čuvam, u dašku vjetra koji osjećam na vratu, na našim fotografijama.  Imam u krilu  svaki dan protekao u ovih nekoliko godina. Imam u ruci  pisma stara skoro  dvije decenije, još od onda, kad smo djeca bili.. Imam na usni tvoj poljubac.. Imam sve,  ali ljubav više uopšte ne postoji! 

I ne, nije ovo patetika, ali...

Opet će iz mene poteći milion slova 

i opet ću ti pisati stihove, slagaću te u rime.

Voljeću te, i plakati, kad čujem tvoje ime... 

Opet ću čekati da ti pređem preko svega, 

kako bi zajedno krali komad ovog neba.

I opet, tamo jednom, nekad,

pisati gluposti kad ne budem tvoja.

I opet, uz nekog drugog tebe, 

prekriće me tuga plaštom mračnih boja.. 

P.S.Volim te!

http://www.youtube.com/watch?v=tW3Q2rPhd5U

 

Nije za prodaju

Desilo se nešto. Koliko puta smo se ugrizli za jezik zbog nečijeg postupka?
Koliko puta poželjeli da imamo odriješene ruke i nekom zavalimo dobru staru "vaspitnu"? Ništa strašno! Nije to nasilnički gen, nema potrebe za brigom.
To je ono što nam se svima dešava kad se nađemo pred nosiocem opasnog virusa!
Poltronstvo - prešlo je u epidemiju i širi se velikom brzinom, a nijedna institucija nas ne upozorava, užasno!
Kad sljedeći put budem svjedok širenja ove opake bolesti, ili pogoršanja stanja pacijenta samo ću se ponosno nasmijati... Ako se nekad i iznerviram, znaću da je dobro kad se nama dešava nešto što može poslužiti za primjer kako ne treba raditi, kako ne treba živjeti, kako se ne treba ponašati.
I pored toga što sam svjesna da treba vremena dok se nađe lijek za ovu bolest, postoje dani kada se desi nešto što prelije već prepunu čašu i poslije čega nema nazad.
Kad kapne ona kap poslije koje više ništa nije isto tada nastaju problemi, nastaje haos.
Umjesto da prekratim i probudim u sebi želju za već pomenutom "vaspitnom", u nedostatku "obraza" onih koje bi lupnula zadlankom, a i u isčekivanju lijeka ili praha kojim bi bili zaprašeni, kao što to rade sa insektima, ošamariću ih slovima.
Hoće li ih zaboljeti? Da li će se zacrvenjeti? Mislim da ne, ali rekoh sebi - opisaću ih! Hoću iz inata, a i ćef mi je, da se ne lažemo!
Opisaću, mada mi niko ne daje za pravo, one zaražene virusom poltronstva kojih je naše okruženje, nažalost, prepuno.
Sve one neosnovano ali uporno ambiciozne koji u nedostatku ličnih i profesionalnih kvaliteta posegnu za puzanjem.
One koji svaki dan svojom ništavnošću nerviraju kolege, prijatelje, neprijatelje, slučajne prolaznike, šalterske radnike, sve oko sebe.
One kojima je dato da budu ljudi, a oni su neljudi. One koji nemaju ni krv, ni mišiće, ni kičmu, ni kosti. Koji su od ilovače sastavljeni i život provode puzeći po dnu. One čiji je najveći domet da dosegnu nečiji otvor smješten ispod trtične kosti i zauvijek ostanu tu žuljajući, nerijetko čak i samog vlasnika otvora.
One, koje ni hirurškim zahvatom ne možete odstraniti sa tog mjesta.
One koji ni slovo ne zaslužuju, a ne ovoliko redaka i ovoliko prostora.
Sve one znane i neznane nečije poslušnike koji žive da bi bili gaženi.
One koji i sebe sami preziru zbog svoje ništavnosti.
One koji se ne gnušaju ničega. One koji provode život puzeći ispod nečijih stopala i što više puze to jače uzvikuju "gazite me, gazite me", nadajući se, potajno, da će jednom imati priliku da i oni zgaze nekog kako bi uzvratili za sva poniženja.
One, koji je dobar dio časnih ljudi prepoznao u ovim redovima i sada, dok čita ove redove smije im se u lice.
One na koje neću više trošiti vrijeme, ni slova, ni prostor.
Ne znam da li im je neko rekao da ih neosnovane ambicije frustriraju, ali ako jeste, priznajem krađu izreke. Neka priznanje bude olakšavajuća okolnost.
Nadam se, da će u svoj mozak od blata uspjeti da "usade" činjenicu da za razliku od njihovog izgaženog, dotrajalog poslušničkog života koji prodaju u bescijenje, za razliku od njihovog robovanja i poltronstva, za razliku od "žrtve" koju prinose zbog boljeg radnog mjesta ili zbog šačice eura - inat i ćef nemaju cijenu, nisu na prodaju!
Šamar bez fizičkog kontakta sa nosiocima zaraze - ovo mi ne mogu platiti, nijednom valutom, nijednim iznosom, nikako!

Vijesti, 26.02.2011.god.

Imaš li ti fejsbuk?

Imaš li fejsbuk? Potpuno pogrešno ali istovremeno i pitanje koje se sve češće postavlja. Pitanje koje koliko god nas nerviralo u onom dijelu razuma koje je ostalo nezatrovano sve češće predstavlja sponu među nama, izgubljenima u sopstvenim životima i žurbi svakodnevnice.
Tamo je sve dozvoljeno. Bockanje, ćaskanje, peckanje, slanje poruka, lajkovanje, grupisanje, "pjevanje" , nerviranje kompletne liste prijatelja, pljuvačina po svemu što je različito, slikanje, snimanje, krađa fotografija, govor mržnje, bavljenje politikom, poljoprivredom, sve!  Reklo bi se da nam je facebook dao toliko toga. Besplatno šaljemo poklone, čestitke, ne plaćamo kafu, ne trošimo telefonske račune da bi se "čuli " sa nekim, ali nameće se pitanje koliko nam je uzeo. Uzeo nam je slobodno vrijeme, šetnje, privatnost, ispijanje kafa, držanje za ruke, zagrljaje, one istinske prijateljske i još mnogo  toga! Dušu nam našu, balkansku  uzima, iz  dana u dan sve više i više ali većina nas je i dalje tu,. Svi mi, ili makar dobar dio nebrojeno puta smo rekli da smo na ovoj društvenoj mreži zbog lakše komunikacije sa starim  i novim prijateljima. Znate ono godine, selidbe, različiti putevi, poslovi, gradovi. Da li je to istina? Nikad do sada, ni na jednoj mreži, ni na jednom javnom mjestu, jer facebook to i jeste, nismo imali mogućnost da se ovoliko pokazujemo. Na hiljade fotografija. Milioni redaka naših ili “ukradenih” od čuvenih mislilaca  ili jednostavno prepisanih rečenica.. Sve ono kakvim smo oduvjek htjeli da se predstavimo ali niko nije gledao, niko slušao, sve to i još mnogo toga.

Sada smo svi "javne ličnosti", stavili smo svoj život na uvid veoma velikom broju poznatih i nepoznatih ljudi, skidamo svakodnevno dio po dio štita oko sebe i ostajemo skoro goli pred sugrađanima. Egzibicionizam kod žena se ogleda kroz isticanje grudi, stražnjice, usana, kože, da li je to, to? Ili je ovo sve latentni egzibiconizam, naravno i kod muškaraca i kod žena. Još nešto, ovdje svi možemo voditi po nekoliko života, napravimo sve češći “lažni profil” i eto nas, ponovo rođeni. Možemo se udvarati drugaricama, komšinicama, komšijama, ženama svojih najboljih prijatelja, kolegama, tuđim muževima ili momcima,  svojim partnerima  zbog provjere odanosti, možemo sve a u stvari ne možemo ništa.  Možemo samo ono što inače radimo kada naiđu problemi, zatvoriti oči  i bježati  od stvarnosti. Dokle? Što nam nedostaje pa pokušavamo nadomjestiti u virtuelnom svijetu? Hrabrost, šansa, akcija, ljubav, što?

I dok smo na facebooku olako ulazimo u sukobe ili dijaloge, a u živo? Koliko komšija ste poznavali do ove mjere prije facebooka? Da li ste znali ko od vaših poznanika  ili drugova iz  škole sluša Azru, ko Cecu, ko klasiku? Da li vam je ta informacija uopšte i bila potrebna? Kako ste živjeli bez  spoznaje najdublje intime vaših makar 500 “prijatelja” ? Jeste li mogli zaspat bez toga da vidite đe je pola grada popilo neki koktel, sok, napitak, pivo, bilo što?

I dok smo i dalje svi tu da bi “održali kontakte” sa prijateljima ne bi bilo loše da povremeno zastanemo  i provjerimo stepen egzibicionizma i radoznalosti , ako se to može stepenovati. Ako ne može, nadam se da će nam brzo dosaditi ovoliki broj informacija o nebitnim ljudima. Možda i mladim  roditeljima koji   “reklamiraju” svoju maloljetnu đecu na facebooku dosadi  postavljanje  golišavih  fotografija.  Nije baš svaka fotografija dječjeg odrastanja za svačije oči.. Rekla bih nepristojno je ali facebook je i granicu pristojnosti pomjerio.

Dok nam ne dosadi,  razvodimo se, udajimo, budimo u otvorenim vezama ili slobodni ali sve to daleko od stvarnosti. Možda radoznalost većine sa svim tim informacijama konačno bude zadovoljena.

Vijesti, 15.02.2011.god.

Uzaludni

Uzaludna su sva nadanja,
sva buđenja u graškama znoja,
uzaludna su sva zaludna stradanja
ljepoto i sramoto moja.

Uzaludni su naši poljupci,
naša bježanja u skriveni svijet,
uzaludni i svi prećutani nemiri,
jednom ostaćeš samo pokošen cvijet.

Uzaludni su snovi sanjani
i tvoje i moje srce to zna.
Nismo nas dvoje onih dvoje pravih,
uzaludni smo, uzaludni ti i ja.

Dalekoj zvijezdi - Jelena R. Jovanović

JEDNA LASTA
Jedna tužna lasta napušta gnijezdo.
Cvrkut njen je bolan, isprekidan,mek.
Ostavljena sama,drhti od hladnoće,
a zima počinje tek.

Da li će ikad stići do do cilja,
hoće li preživjeti kišu i oluje?
Ili ostati negdje smrznuta u snijegu
ne vidjevši dane,da je neko čuje.


STANI NOĆI
Ej crna noći,sestro,stani.
Što me ne zoveš, zašto si sama?
Budi me.Ne volim kad sviću dani,
više mi odgovara tvoja tama.

Ne ostavljaj me,znaš da te čekam.
Noćas me slučajno prevario san,
osjtila bih da sam te izdala
kada bih se probudila i vidjela dan.

Ili misliš da sam te zaboravila,
da sam otišla ne rekavši zbogom
da se neka nova pojavila?
Ma nije,sačekaj me,još dugo ću s tobom.



DALEKOJ ZVIJEZDI
Svake večeri sve iznova,
tražim te,daleka,izgubljena zvijezdo.
Tražim te zvijezdo mojih snova
i sama se vraćam u svoje gnijezdo.

Nedodirljiv,zavodljiv i stran
stojiš uvijek na oblaku.
Ponekad nasmijan i često sam,
kao soko na proplanku.

Imaš svoje staze i svoje snove,
za tebe jednostavne i lake,
neprohodne za sve druge,
skrivene u zaranke.

Čekam te skrivena na drumu,
tražim prečicu do srca tvoga,
ali se gubim u lavirintu
izgubljena zvijezdo sna moga.


SVUDA OKO MENE
Vidim tvoje oči u sjaju zvijezda,
u hujanju vjetra čujem tvoj glas,
počinje šapatom pa sve jače
da nigdje nema sreće za nas.

I trčim, a ne znam kuda,
bježim,ne shvatajući od čega.
Gledam oko sebe i vidim te svuda
i čujem tvoj glas jači od svega.



ZAŠTO TE NEMAM
Zašto sam prokleta pa te nemam?
Zašto ne želiš da budem tvoja?
Kada te svaku noć snivam
gorka istino moja.

Da li voliš drugu,srećan li si
ljubiš je ne misleći na mene?
Ili kao u snu i ti mene tražiš
i moje ruke raširene.



POMOZI MI
Zašto uvijek želim nešto drugo?
Nešto što je tuđe, što mi ne pripada.
Počelo je davno sa lutkom, sa knjigom;
sada želim ljubav zbog koje se strada.

Da li ću nekada prihvatiti ono što imam,
ili će to biti navika samo?
Zašto sada želim snove, srce tvoje?
Kada jedno drugom ne pripadamo.

Pomozi mi, kaži da me nećeš.
Ne ostavljaj me u zabludi stalno;
potražiću utjehu, možda preboljeti
i imati nešto idealno.


POMISLIŠ LI
Pomisliš li ponekad na mene,
da li poželiš isto što i ja?
Da budem tvoja, samo sa tobom,
da gledamo zoru, sunce kako sja.

Zamisli sve dane života zajedno,
da ljubim, vjerujem i da volim.
Čitavog života da budemo jedno,
i da se za tebe neprekidno molim.



DA MI JE
Da mi je da se opet rodim,
da počnem ponovo da volim.
Našla bih put što do tebe vodi,
i klekla pred Bogom da se za nas molim.

Tada bi bio samo moj, makar na tren,
bez sumnje u ljubavi druge,
znali bi da jedno drugom pripadamo
i izbjegli godine tuge.


KAD I KIŠA BOLI
Ne znaš kako kiša može da boli,
ovako hladna na kraju jeseni,
kada te svaki djelić moga srca voli
ali mislim: ne pripadaš meni!

Dok se borim sa hiljadu nada
znam da drugoj ne pripadaš sada,
veći jadi na nas dvoje pali,
ostaje nam što su drugi dali.

Kiša boli, zaboravi snove,
oboje smo bez ljubavi nove.



SAN
Kad bih te bar jednom mogla dotaći,
da vidim razliku između sna i jave.
Ali ja ne znam ni gdje te mogu naći,
gdje drugu gledaju tvoje oči plave?

I pitam se zašto se vidjesmo ikada,
zašto te sudbina pokaza meni,
kad se voljeti nemožemo nikada,
stojeći samo grešno zaljubljeni.



„STRIJELCU“ ZA ROĐENDAN
Jedan sasvim običan dan,
sunce se blijedo smješka sa neba,
uvelo lišće tone u san.
Baš sve je čini se kako treba.

Nije te bilo nekoliko dana,
baš nigdje te nisam srela.
Tvoj rođendan proslavljam sama,
a nešto sam ti reći htjela.

Mislila sam da ćeš danas doći.
Spremala se dugo za ovaj dan,
očekivala do njega puno toga,
izgleda sve je bio samo san.

Pa zašto onda da budem tužna?
Doći će uskoro dan sljedeći;
Sačekaću da sat otkuca ponoć,
a da te volim, vjetru ću reći.




OD KAD SI NESTAO
Zimu volim od kad si nestao,
više mi prijaju kiše i oluje.
Izađem na ulicu kad poželim da te vidim,
vrištim, dozivam a niko ne čuje.

Ponekad pomislim od udara groma
da se odnekud odazivaš.
Zadrhtim, zastanem i shvatim:
Ti se u meni skrivaš.



IDEM
Odlazim. Idem tamo gdje neću ni znati
da je duša osuđena da pati.
Vjerujem da lakše će mi biti,
da ću tamo utjehu naći.
Ipak ću zbog tebe suze liti,
i svakog ću dana do na prag izaći.
Neću te željeti, bio bi grijeh,
trudiću se da te čuvam sa neba.
Slušaću tvoj slatki smjeh
i biću ti zaštitnik kad zatreba.





NAŠE ULICE
Ne mogu da skrenem misli sa tebe,
vidim te u svakoj kapljici što pada.
Sjećam se nas i mučim samu sebe
ljubomornim pitanjem gdje si sada.

Znam da te ne bole naše ulice.
Koračaš njima bez trunke sjećanja;
dok meni tuga zaiskri u oko
kad prođem i sjetim se šetnji i nadanja.





TOLIKO BEZ TEBE
Poslije mnogo godina bez tebe,
kada bi se sreli slučajno nas dvoje,
dovoljan će biti samo jedan pogled
da poželim ponovo ruke, usne tvoje.

A možda ću tada biti sa nekim
ko ne sluti da je jedno „Zdravo“,
napravilo novu oluju u srcu
i zaborav snova davnih uzburkao.




LED
Opet sam izašla da te nađem.
Blještava svjetla mute mi vid.
Stojiš za šankom, tu, na dohvat ruke,
i sa tobom nevidljivi zid.

Pogledam u tebe i sva se zagubim
kao da te neko pretvorio u santu leda,
i opet nemam snage da te otapam,
opet ne znam šta ću, ili mi se neda.





BJEŠE JEDNA ZIMA
Bješe jedna zima i snijeg bješe pao,
vidjeh te tada sa pahuljom na dlanu,
slagah te, rekoh da mi nije žao,
onog dana što nikad ne svanu.

I bješe opet zima ali snijega ne bi.
I nigdje te ne sretoh te suve zime.
Sad stalno govorim: „Žao mi je“
a ti se ne sjećaš kako mi je ime.




PONEKAD, ČESTO...
Sad mogu da kažem da sam te zaboravila
jer te pomenem ponekad, radi reda.
Spakovala sam sjećanja, u kofer ih stavila
ali još mi nešto da ga bacim neda.

Pa i ovu pjesmu ne pišem za tebe.
U njoj ću skupiti sve boli, svu tugu.
Stavit ću je u kofer sjećanja
sa osmjehom pisat neku drugu.

Ipak neću ništa baciti. Ne mogu!
Sakrit ću sve na neko tajno mjesto -
i neću više misliti o tebi,
eto, radi reda, ponekad... (I često)!





* BIĆU TU *


TU
Znam da si tu u tišini sobe,
u tami sjaje tvoje oči snene.
Znam da si tu, u mojim mislima,
tu si, u dubini mene.



TRAG
Odoše nekud neki ljudi mili,
vinuše se ka nebu, visoko.
Osta samo trag u srcu, da su bili,
trag urezan bolom i duboko.




BIĆU TU
Jednom kada ti teško bude,
kada te ostave drugovi, žene,
kada se razočaraš u život, u ljude,
ne gubi nadu, sjeti se mene.

Uvijek ću biti ti za tebe,
čekat ću te sa rukom spasa.
Samo dođi, ne govori ništa,
nek se sjećanje zatalasa.


POGREŠNA ODLUKA
Da te nije bilo, da se nijesmo znali,
imala bih ljubav koju tako trebam,
krenuli smo brzo i još brže stali,
sad zbog tebe ja ni njega nemam.

Kakav sam to grijeh počinila
bez razmišljanja bila sam sa tobom,
a voljela njega, zato sad trpim
njegov prezir, tvoje zadnje zbogom.



ZBOG SUZA
Možeš da imaš sto ljubavi,
više mi ni zbog čega neće biti žao,
ni zbog tvog lica nasmijanog drugoj,
ni kad kažeš da mi nijesi pripadao.

Ali sebi jedno neću oprostiti
i žaliću sve dok budem živa,
što sam ti dozvolila da vidiš suze
one noći kad sam bila kriva.




PROŠLOST
Ne možeš mi pomoći večeras,
srce moje u patnji izgara.
Ne postoji za dušu mi spas,
vratila se opet ljubav stara.

Ti idi. Traži svoju sreću,
ja ću stare da prizivam boli,
ne znajući zašto posle svega,
ne mogu nikog sem njega da volim.




UMIRE NADA
Pun je mjesec izbad malenog grada.
Jedan jecaj gubi se u noći,
umire moja poslednja nada
da ćeš večeras doći.


Pokušavam da objasnim sebi
što tražim, zašto te opet čekam...
A znam da nemam prava na to,
ne bih smjela s tobom! Neka...



PONOVO TI
Zašto baš danas da te vidim,
zar si morao opet da se pojaviš?
Opet se stidim sama od sebe
što mi ne dozvoljavaš da te zaboravim.

Baš sam krenula novom stazom,
približavala se granici zaborava,
čujem u daljini korača neko.
Okrenem se – poznata pojava.

Ma ne volim te više. Svejedno mi je.
Ipak jedno ne mogu da shvatim,
zašto me tjeraš da se tebe sjetim?
Ne daš mi naprijed. Zašto patim?




ODLAZIM
Beskrajno tužna noć,
u daljini samo čuje se buka.
Znam da noćas moram poći,
da mi neće mahati draga ruka.

I prije nego zora progovori,
nestaću kao juarnja magla.
Nikoga nema tugu da dijelim,
a ona navire i tako je nagla.

Koračaću tiho kroz tamu,
neću da remetim tišinu.
Ne želim me vide samu
kako spremna čekam sudbinu.





OPROSTI MI
I što je tu strašno ako ti kažem
da te nikad nisam ni voljela.
Povjeruj, ili pomisli da lažem,
uz tebe sam ga lakše preboljela.

Priznajem ponekad bilo je teško,
rijetko me je savjest pekla,
ali, izgubila bih i tebe
da sam ti išta rekla.

Ne sudi mi što sam mislila na sebe.
Dosta sam zbog njega suza prolila.
Možda ću se nekad i sjetiti tebe,
kad me tuga bude skolila.

Znam boljeće tada rana u grudima
ali ja ću znati da se opet vraća,
zbog nekih starih grehova prema ljudima,
i da ti sve tvoje muke plaćam.





KRUG
Razići ćemo se u svitanje
i čitav dan provesti kao stranci.
Tek tada ću postaviti pitanje:
da li smo drugovi, ili neznanci.

Pokušaću da te zaboravim
i sakriću se u tami sobe,
ali kad padne noć, kad se pojavim
otkloni tragove zlobe.

I tako će sve da se vrti u krug,
kao i bezbroj puta do sada,
i dalje ćeš tvrditi da si mi drug
a ja ću nastaviti da se nadam.





POSLIJE SVEGA
Suze večeras remete tišinu
dok kao potok teku mi niz lice.
Htjela sam promjeniti sudbinu
ali mi je ranjeno srce.

Poslije svega tek se ponekad javiš
i tada nam se jecaj otme iz duše.
Ipak znam da i ti za neči mžališ
i da i tebe noću suze guše.





Jednom „Strijelcu“
jesen 1999. god.
Danilovgrad

Da li ćemo se ikada sresti nas dvoje
na istom putu, prema istom cilju?
Hoćemo li tražiti snove
svako u životu onoga drugog?




SVE JE UZALUD
Oblaci plove po nebu, šaraju.
Sprema se kiša, počinje tama.
Baš mi sad treba, kad svi me izdaju
da plačem sa njom da nijesam sama.

Uzalud sad gledam u noć,
uzalud dozivam tvoje ime,
znam da nikad nećeš doć
pa se ne mirim sa time.



* NEĆU SE VRAĆATI *




RAZLIKE
Veliki i mali ljudi,
velike i male tajne,
velike i male ljubavi.
I svi su ljudi – ljudi isto,
i baš sve su tajne isto tajne,
ali sve su ljubavi uvijek različite.
I svaka prva nije ista,
ni svaka prava nije ista,
samo svaka bolna uvijek isto boli.



NOĆ
Noć je.
Užasno nevrijeme.
Neke hladne kiše opet padaju;
po mom licu, po tijelu,
po meni.
Ostajem na ulici,
gledam u nebo, u kišu.
Posmatram kapljice
jednu po jednu.
Neke teške misli opet su tu
u mom srcu,
u glavi,
u meni.
A kiša pada i pada.



DALEKOM
Samo me sekunda dijeli od tebe,
a ti si tako dalek i stran.
Sklapam oči i razmišljam kako
da te dodirnem, da uljepšam dan.

Postoji li način da te osvojim,
razlog da te zadržim?
Da se i ta sekunda smanji,
da nestane, da ne postoji.

Uvijek si nedodirljiv poput zvijezde,
usamljen kao uplanini vuk,
osjetljiv kao ptica iznad gnijezda
i tužan kao večeri muk.

A ja želim da te nasmijem, da te volim,
da budem tu kad ti treba neko
ko će da previje ranu što boli.
Šta da ti kažem, ti si daleko.




GUBITNIK
Sve oko njega miriše na zgarišta,
ruke pune žuljeva, ispucale, krvave.
Ranjen a kaže da mu nije bolno
traži smao da ga svi ostave.

Slutim odakle je izašao.
Izraz u očima govori mu sve:
tražio je nešto i nije našao.
Izgubio je snove životne.








GDJE SI
Opet sam bila sa tobom,
dodirivala te nježno kao da si od pjene.
Satima smo se samo gledali
i pričali o svemu što smo propustili,
što nam je uzelo vrijeme.
Bjehu to najljepši dani mog života.
Šetali smo nekom šumskom stazom,
brao si cvjeće, jurio leptire.
Neka napuštena koliba kao da je zvala,
trčali smo do nje držeći se za ruke,
I baš kad sam htjela da te volim
učinje mi se da čujem neke zvuke.
Trgoh se da vidim šta je,
i odjednom sve je nestalo.
Nema te. Gdje si? Nema ni kolibe,
ni šume, ni leptira. Gdje je buket cvijeća?
Ostavio si me. Pored mene je samo budilnik,
prazna hladna soba i njena tišina.




MENI SI TI
Trebaš mi ili mi ne trebaš?
Ne! Ipak mi trebaš.
Više nego kiša ispucaloj zemlji,
više nego zora danu,
više od sunca.
Trebaš mi, trebaš, najviše.
Jer, Ti si moja zora,
Ti si osvit moje noći,
Ti si sunce mom srcu,
i kiša mom tijelu.
Ispucalom tijelu,
ranjenom.







AKO ME ŽELIŠ
Znaš šta osjećam, ili makar slutiš
da sve moje misli pripadaju tebi,
da su mi sve želje ispunjene tobom,
tvojim očima, usnama i tijelom.

Ipak ćutiš evo godinu dugu,
poneki osmjeh ukradem ti sa usana.
Ali riječi, one slatke, tajne,
plašim se čekaju drugu.

Da li želiš što i ja? Da li čekaš dan
da se strenemo na ulici nekoj,
ja sa jedne strane
ti sa druge.




NEĆU SE VRAĆATI
Neću te zvati nikad više,
ni kad oluja bude bješnjela u noći,
ni kad na prozor budu zvonile kiše,
neću te zvati, jer nećeš doći.

I neću se vraćati u naše ulice,
tragove izgubljene ljubavi neću pronaći.
Suze će u snu teći niz lice,
nas ni pjesnici neće naći.



ZAŠTO
Zašto si ljut tako dugo?
Zar je tvoj ponos važniji od svega,
pa nećeš da mi pružiš priliku drugu
da ispravim ono što treba.

Ili se ti nikad ne vraćaš u prošlost,
u proljeće ne sjećaš se snijega i zime.
Porušiš mostove preko kojih pređeš,
i izbrišeš iz sjećanja svako bivše ime.


OSTANI DALEK
Ne prekidaj nikad ovu igru tuge,
nek ostanu uvijek smao pogledi naši.
Jedna mala tajna biće to za druge,
jer okolo je stvarnost koja plaši.

Možda savršenstvo nestane kad priđeš,
ko zna šta se iza nježne maske krije.
Ti ostani zauvjek čaroban i dalek
a ja ću pogledom vječno da te pijem.

Pogled preko plota

Strah od pogleda u sebe i sopstvenu valjanost, strah od sukoba sa samim sobom i istinom o sebi, nedostatak ljudskih kvaliteta, nevjerovanje u sebe i svoja dostignuća, nemirenje sa bilo kojom vrstom ličnog neuspjeha i tuđeg uspjeha, najčešće rezultira bježanjem u sagledavanje drugih i skrivanjem u njihove istine i neistine, u njihov život. To je čuveni i kod nas odavno ustaljeni "preko-plotovski" pogled! Pogled koji nikad i ni po koju cijenu ne ide iz tuđeg dvorišta u naše, pa čak i ako smo nekim poslom sa one stane plota. Pogled koji uvijek ide iz dvorišta posmatrača preko tuđeg plota, jer tamo, naše oči i naša radoznalost itekako imaju posla, tuđeg naravno!
Zamislimo to ovako: svijet je jedno veliko pozorište, odigrali smo najvažniji prvi čin - rođenje. Od tada pa sve do posljednje uloge mi sebe same smatramo profesionalcima, genijima. Sve ispod tog nivoa je podbačaj, uništenje našeg ega. Mi na manje od glavne uloge, savršeno odigrane, ne računamo i samim tim greške su nemoguće. A kad se to desi, kad se potkrade greška, obavezno krivca potražiti u drugima. Ako to nije moguće, onda posegnuti za tuđim manama, nevoljama i greškama a sve u cilju umanjivanja naše greške.
Tu dolazi do izražaja ono naše iskustvo u gledanju preko tuđih plotova, tada se vidi koliko smo ogrezli u plotarenju i sa kojim sve informacijama o onima sa druge strane raspolažemo. Čak i ako se kod komšija, tamo iza plota, koji nam kroz oči bodu srce svojim uspjehom, ne dešava ništa loše, ako je tamo blagostanje ili vrt sa najljepšim cvijećem, možda čak i rasadnik ideja i umova, treba, zbog sebe sama, naš zakržljali mozak da vidi samo svoj odraz i reflektuje u narod takvu sliku. Treba, jer veoma je lako u svojim, zlobom i neuspjehom zamućenim očima izdići sebe, obično, iznad nekog ko u tom upoređivanju ne učestvuje. Zapamtite, ne treba nikako gubiti vrijeme i pokušavati doseći vrhunac radom.Ni pod razno ne treba raditi na sebi, to je dugo, naporno i ne isplati se. Može nas neko preteći. Bolje je nešto na brzinu odraditi pa i ako je ono što je brzo, kuso! Mnogo je bolje na mahove, prividno isplivavati na površnu pokušavajući povući na dno one koji možda mirno, sa druge strane plota, u hladu drveća sjede i piju kafu. One koji ponekad dignu čašu i nazdrave plotaru, njihovom stalnom posmatraču, komentarišući kako su najčešća dva stanja iz koji se rađa opsesija, zaljubljenost i strah. Sve drugo, onog sa druge strane plota učinilo bi ravnodušnim.

P. S.
Ako sam ovo loše napisala, ako je nepovezano, promašeno, nikakvo, budite srećni što pred vašim očima nije tekst mog komšije, onog sa druge strane plota, to je tek užas! 

Vijesti 14.01.2011.god.

Žitije kletvobacača

Ova priča drugačija je od svih koje sam do sad pisala, ona nema neki određen oblik kao što ga ni događaji u njoj nemaju a čini mi se ni likovi, koji  su, čak i ako vam se učine poznati sasvim izmišljeni i proizvod su moje mašte.

Božić 2011 godine, Montenegrinija  73 godine kasnije!
Pozdravio vas je Vristo kletvobacač i pozvao sve na rođendansku žurku u Bare kletvobacača, Donja Moračkica.
Treba li uvod ako je riječ o njemu? Dodatna objašnjena ili tako nešto?? Mislim da ne, ali red je da krenem od početka.
I bi dan, 07. Januar 1938 godine, u familiji Svira Bradovića  pridalo se dijete! Majka Filjeva na svijet je donijela naizgled zdravog dječaka.  Ono što svima bijaše  čudno je  brada koja je i tad dječaku bila do po’ prsa'! Kasnije istraživanje pokazalo je da je to četnički gen koji je zahvaljujući telegoniji naslijedio od naočitog komšije Vukajla kog je majka  Filjeva kradom gledala sa pendžera dok ore  njivu! Tetka odmah donese žilet da brije  ali ona ne mogaše toliko brzo brijati koliko je brada rasla. Đed reče: "ostavite dijete,  sa bradom ili bez, bitno je da je zdrav! Sve je to isto"! Neko od ukućana uzviknu: "kad je sve isto,  zvaćemo ga Vristo"! Tako, umjesto da mu kao što je  seoski običaj nalagao daju ime Božidar – dar od Boga oni se ogriješiše i ovaj, već pomenuti Bog se razljuti pa reče sebi u bradu, svoju, “Vala ćete viđet’ i vi nezahvalni Bradovići a i cijelo pleme vaše. Zažalićete što ste ga dobili” !

Prolazili su tako dani, rasli su Vristo i brada a Bog je čekao.. Kad je Vristo bio dovoljno veliki da može izlaziti sam u dvorište počeše ratovi  pa je on slušajući jeku i plotune maštao o tome da jednom bude veliki vojnik sa puno oružja i puno svojih malih vojnika. Rat je prošao ali posledice koje je ostavio na Vrista nisu. Budio se sa željom da čuje plotune. Druga djeca nisu htjela da se igraju sa njim zbog njegove izražene agresivnosti  pa je on sve češće bježao u šumu i osamu. Kako ne bi ostali primjetili da nešto smišlja vodio je sa sobom svoje ovce i zamišljao od stada da su njegovi vojnici.. Od drveća je pravio puške i mačeve pa naoružavao svoje stado. Sve to, kroz oblake posmatrao je Bog. Jednog dana, bijaše to 13 godina nakon Vristovog rođenja, dan uoči njegovog rođendana, on mu lukavo šapnu: “Sine moj, ja sam sa tobom i kad te svi ostave, nisi sam! Ne budi tužan, uvijek će tvoj otac sveti misliti na tebe”!  Streknu Vristo, potegnu mač prema  nebu ali ne bi nikoga. Opet mu se obrati isti glas: “Moći ćeš me vidjeti tek kad ispuniš moje uslove. Ja sam Bog, da bih ti dokazao da sam svemoguć pretvoriću tvoj mač u krst, simbol mene i hrišćanstva”! Vristo reče: “To je laž, Tito je rekao da ti ne postojiš, idi iz Bara kletvobacača! Baciću na tebe  kletvu”!  Odjednom se pojavi svjetlost ,mač koji je Vristo držao u ruci postade krst! Prvi  put od kad je rođen skliznuše suze niz Vristovu bradu, pade na koljena  i uskliknu:“Slava tebi  Oče naš! Slava tebi”!  Bog mu reče:”Sad uzmi jednu granu bjela, jer Badnje je veče, idi kući, naloži badnjak i reci svojima da postojim. Tito je  uzalzd  širio neistine! Doći ću ponovo sjutra a ti  budi sam, samo sa  svojim stadom”!

Vristo otrča kući sa badnjakom i reče ocu što se desilo. Zbog toga što je optužio Tita dobi najstaršnije batine od oca ,majka izbaci onu granu kroz prozor a naloži onaj krst u oganj i reče: “Sigurno ga je to naučio onaj Vukajle četnik. On i njegovi prokleti krst  i  izmišljeni Bog. Prokletnik!  Izmišljeni  Bog ga srušio, njega i njegovo potomstvo”! Te riječi ostadoše urezane u Vristovim ušima i od tada ih stalno   koristi na badnje veče.  Svakog dana Vristo je išao na livadu a Bog mu je davao uputstva. Tada  niko nije znao da se Bog sveti zbog imena. Godine  su prolazile, djevojke iz sela se poudale,za njega nije ostala nijedna, pa čak i ona  Marica grešnica, kojoj je jednom takao grudi,  kraća na jednu stranu,našla je sreću neđe u  Liješnje. Pokasno Vristo shvati da je ostao na cjedilu , no ne htjede priznati da mu  trebaju žene  već ode u zemlju Srbiliju da nastavi snove o velikom vojskovođi, potiskujući u sebe potrebu da voli i bude voljen. Upisao je bogosloviju, jer je jedina radost u njegovom životu bio onaj glas koji je slušao  dok je čuvao ovce po Barama.  Bog mu se neko vrijeme nije javljao pa ovaj , sa svojih 35-6 godina,ode na Presvetu Goru misleći da Bog tamo živi. Nije ga našao ali je zato promjenio ime u jedno malo ratničkije , Ampilotnije –  što na  grčkom jeziku znači dva, tri  reda vojske. U mašti je ostvario  svoj san! Pretvorio se odmah u velikog ratnika i zamišljao svoje ovčice kako osvajaju svijet! Nakon desetak godina postaje episkopije banatski  a za još nekih 5-6 godina, tačnije 1991 godine, uoči Božića, na Cvetinju ustoličen je  za Mitropolitana montenegrijansko-pomorskog, zecansko-planinsko-ravničarskog  i skenderijanskog i  egzarhija Pećkanoog trona!! Četri u jedan!  Malo nakon toga pružila mu se šansa za ostvarenjem snova. Kao što ljudi kažu – sličan se sličnom raduje, tako bi i uovoj priči . Iste godine, nekoliko mjeseci kasnije puštio je para-vojnu formaciju  sa imenom iz roda mačaka da prevođeni svojim komandantom   pod punim naoružanjem prodefiluju cvetinjskim manastirom, doživljavajući tada, mada nigdje nije zapisano, prvi orgazam u svom životu! Par mjeseci nakon tog blaženstva dobija priliku da još jednom doživi vrhunac, odlazi na dubrovačansko ratište da vojnicima dijeli ikone i krstove, podržavajući na taj način ubijanje ljudi, da, ljudi od krvi i mesa!!  Bog je, već tad vidio da je prećerao ali nije bilo nazad, nije se moglo! Ni on, svemogući  nije ga mogao zaustaviti da iste te godine, u novembru mjesecu ne ode sa guslama na isto ovo ratište kako bi pjevajući uz taj instrument dizao moral vojnicima. Niko, zapravo nije znao pravi razlog njegovog odlaska na ratište. Pokriven mantijom, kletvobacač je vješto skrivao što se dešava sa njim  od samog pogleda na veliku vojsku. Uzbuđenje u njemu je raslo, orgazam za orgazmom, konačno ostvaren san! On, veliki vojskovođa i njegova hrabra vojska pokoriće svijet i napraviti preveliku Srbiliju! Još jedan orgazam i  grudi  Marice  grešnice bijahu zauvijek izbrisane iz njegovog sjećanja. Sledeće orgazmično stanje, mada kolektivno, bilo je na badnji dan 1992 godine, kada su ispred cvetinjskog manastira poručivali: “I  Skadar će biti naš”! Tamo njihov! Te godine kletvobacač je  uveo običaj  da obavezno kune i “baca antemu”  kad se podlože badnjaci! Tako se vraćao u djetinjstvo i svetio svima koji su ga šikanirali sjećajući se batina koje je dobio onog dana kad je prvi put čuo Boga!

Bog je sve to posmatrao sa neba ali Vristove oči više nisu htjele da ga vide. Njegov Bog od tada nosi pušku, kune i širi mržnju! Njegove posjete ratištima po Hrvatskinoj, tj. vojnicima koji su je htjeli pokoriti preusmjerio je na Bosniju i Hercegovinariju gdje je stekao još jednog sličnog prijatelja kom ime označava radovanje i kako on tada govoraše prijateljicu “kosovku djevojku” kojoj ime označava biljku. Sve te ratno-huškačke posjete organizovao je kao predstavnik Srpskije pravoslavnije crkve! I to ne bilo koji, već ovaj četri u jedan!  Naravno, nikad za svo ovo vrijeme nije propustio priliku da vrijeđa sve nas koji ne mislimo kao on, koji ne vjerujemo u njegovu moć da nekog prokune, koji ne volimo sa puškama ići nigdje a pogotovo ne u crkvu. Uvijek, ali uvijek, govori loše o našoj državi, našoj naciji i misli da će na taj način spriječiti da se vratimo našoj crkvi koju su nam oteli. I danas, 73 godine kasnije osjećamo gnjev koji je proizveo samim rođenjem i svi ispaštamo njegov neostavren san a on kune neprestalno! I nikoga to ne plaši jer znamo da  nije u mogućnosti da baca kletve kao kamenčiće ali se gnušamo. Gnušamo i pitamo da li je to ispravno po Bibliji, po biblijskom zakonu??! Postoji li zaista i nad popom pom?!! Da li će neko stati tome na kraj?! Da li je on od svega što ima u Bibliji navučen na one djelove u kojima su molitve proklinjanja??
I još na primjer da li se sa te pozicije na kojoj je on može ako ne rasčiniti a ono makar otići u penziju ili će prestati sa radom tek kad se upokoji u gospodu?!!
Vristo, možemo mi svi priznavati ili ne priznavati državu u kojoj smo ali ne možemo na taj način i do te mjere pokušavati da negiramo njeno postojanje!

Ne bojim te se, pa čak i ako svakog jutra u liturgiji budeš molio Boga da me ubije na bilo koji način. Nadam se da te ni ON više ne doživljava ozbiljno! Ne bojim te se! Žao mi te je, onako hrišćanski,iskreno!