Укупно приказа странице

utorak, 01. februar 2011.

Dalekoj zvijezdi - Jelena R. Jovanović

JEDNA LASTA
Jedna tužna lasta napušta gnijezdo.
Cvrkut njen je bolan, isprekidan,mek.
Ostavljena sama,drhti od hladnoće,
a zima počinje tek.

Da li će ikad stići do do cilja,
hoće li preživjeti kišu i oluje?
Ili ostati negdje smrznuta u snijegu
ne vidjevši dane,da je neko čuje.


STANI NOĆI
Ej crna noći,sestro,stani.
Što me ne zoveš, zašto si sama?
Budi me.Ne volim kad sviću dani,
više mi odgovara tvoja tama.

Ne ostavljaj me,znaš da te čekam.
Noćas me slučajno prevario san,
osjtila bih da sam te izdala
kada bih se probudila i vidjela dan.

Ili misliš da sam te zaboravila,
da sam otišla ne rekavši zbogom
da se neka nova pojavila?
Ma nije,sačekaj me,još dugo ću s tobom.



DALEKOJ ZVIJEZDI
Svake večeri sve iznova,
tražim te,daleka,izgubljena zvijezdo.
Tražim te zvijezdo mojih snova
i sama se vraćam u svoje gnijezdo.

Nedodirljiv,zavodljiv i stran
stojiš uvijek na oblaku.
Ponekad nasmijan i često sam,
kao soko na proplanku.

Imaš svoje staze i svoje snove,
za tebe jednostavne i lake,
neprohodne za sve druge,
skrivene u zaranke.

Čekam te skrivena na drumu,
tražim prečicu do srca tvoga,
ali se gubim u lavirintu
izgubljena zvijezdo sna moga.


SVUDA OKO MENE
Vidim tvoje oči u sjaju zvijezda,
u hujanju vjetra čujem tvoj glas,
počinje šapatom pa sve jače
da nigdje nema sreće za nas.

I trčim, a ne znam kuda,
bježim,ne shvatajući od čega.
Gledam oko sebe i vidim te svuda
i čujem tvoj glas jači od svega.



ZAŠTO TE NEMAM
Zašto sam prokleta pa te nemam?
Zašto ne želiš da budem tvoja?
Kada te svaku noć snivam
gorka istino moja.

Da li voliš drugu,srećan li si
ljubiš je ne misleći na mene?
Ili kao u snu i ti mene tražiš
i moje ruke raširene.



POMOZI MI
Zašto uvijek želim nešto drugo?
Nešto što je tuđe, što mi ne pripada.
Počelo je davno sa lutkom, sa knjigom;
sada želim ljubav zbog koje se strada.

Da li ću nekada prihvatiti ono što imam,
ili će to biti navika samo?
Zašto sada želim snove, srce tvoje?
Kada jedno drugom ne pripadamo.

Pomozi mi, kaži da me nećeš.
Ne ostavljaj me u zabludi stalno;
potražiću utjehu, možda preboljeti
i imati nešto idealno.


POMISLIŠ LI
Pomisliš li ponekad na mene,
da li poželiš isto što i ja?
Da budem tvoja, samo sa tobom,
da gledamo zoru, sunce kako sja.

Zamisli sve dane života zajedno,
da ljubim, vjerujem i da volim.
Čitavog života da budemo jedno,
i da se za tebe neprekidno molim.



DA MI JE
Da mi je da se opet rodim,
da počnem ponovo da volim.
Našla bih put što do tebe vodi,
i klekla pred Bogom da se za nas molim.

Tada bi bio samo moj, makar na tren,
bez sumnje u ljubavi druge,
znali bi da jedno drugom pripadamo
i izbjegli godine tuge.


KAD I KIŠA BOLI
Ne znaš kako kiša može da boli,
ovako hladna na kraju jeseni,
kada te svaki djelić moga srca voli
ali mislim: ne pripadaš meni!

Dok se borim sa hiljadu nada
znam da drugoj ne pripadaš sada,
veći jadi na nas dvoje pali,
ostaje nam što su drugi dali.

Kiša boli, zaboravi snove,
oboje smo bez ljubavi nove.



SAN
Kad bih te bar jednom mogla dotaći,
da vidim razliku između sna i jave.
Ali ja ne znam ni gdje te mogu naći,
gdje drugu gledaju tvoje oči plave?

I pitam se zašto se vidjesmo ikada,
zašto te sudbina pokaza meni,
kad se voljeti nemožemo nikada,
stojeći samo grešno zaljubljeni.



„STRIJELCU“ ZA ROĐENDAN
Jedan sasvim običan dan,
sunce se blijedo smješka sa neba,
uvelo lišće tone u san.
Baš sve je čini se kako treba.

Nije te bilo nekoliko dana,
baš nigdje te nisam srela.
Tvoj rođendan proslavljam sama,
a nešto sam ti reći htjela.

Mislila sam da ćeš danas doći.
Spremala se dugo za ovaj dan,
očekivala do njega puno toga,
izgleda sve je bio samo san.

Pa zašto onda da budem tužna?
Doći će uskoro dan sljedeći;
Sačekaću da sat otkuca ponoć,
a da te volim, vjetru ću reći.




OD KAD SI NESTAO
Zimu volim od kad si nestao,
više mi prijaju kiše i oluje.
Izađem na ulicu kad poželim da te vidim,
vrištim, dozivam a niko ne čuje.

Ponekad pomislim od udara groma
da se odnekud odazivaš.
Zadrhtim, zastanem i shvatim:
Ti se u meni skrivaš.



IDEM
Odlazim. Idem tamo gdje neću ni znati
da je duša osuđena da pati.
Vjerujem da lakše će mi biti,
da ću tamo utjehu naći.
Ipak ću zbog tebe suze liti,
i svakog ću dana do na prag izaći.
Neću te željeti, bio bi grijeh,
trudiću se da te čuvam sa neba.
Slušaću tvoj slatki smjeh
i biću ti zaštitnik kad zatreba.





NAŠE ULICE
Ne mogu da skrenem misli sa tebe,
vidim te u svakoj kapljici što pada.
Sjećam se nas i mučim samu sebe
ljubomornim pitanjem gdje si sada.

Znam da te ne bole naše ulice.
Koračaš njima bez trunke sjećanja;
dok meni tuga zaiskri u oko
kad prođem i sjetim se šetnji i nadanja.





TOLIKO BEZ TEBE
Poslije mnogo godina bez tebe,
kada bi se sreli slučajno nas dvoje,
dovoljan će biti samo jedan pogled
da poželim ponovo ruke, usne tvoje.

A možda ću tada biti sa nekim
ko ne sluti da je jedno „Zdravo“,
napravilo novu oluju u srcu
i zaborav snova davnih uzburkao.




LED
Opet sam izašla da te nađem.
Blještava svjetla mute mi vid.
Stojiš za šankom, tu, na dohvat ruke,
i sa tobom nevidljivi zid.

Pogledam u tebe i sva se zagubim
kao da te neko pretvorio u santu leda,
i opet nemam snage da te otapam,
opet ne znam šta ću, ili mi se neda.





BJEŠE JEDNA ZIMA
Bješe jedna zima i snijeg bješe pao,
vidjeh te tada sa pahuljom na dlanu,
slagah te, rekoh da mi nije žao,
onog dana što nikad ne svanu.

I bješe opet zima ali snijega ne bi.
I nigdje te ne sretoh te suve zime.
Sad stalno govorim: „Žao mi je“
a ti se ne sjećaš kako mi je ime.




PONEKAD, ČESTO...
Sad mogu da kažem da sam te zaboravila
jer te pomenem ponekad, radi reda.
Spakovala sam sjećanja, u kofer ih stavila
ali još mi nešto da ga bacim neda.

Pa i ovu pjesmu ne pišem za tebe.
U njoj ću skupiti sve boli, svu tugu.
Stavit ću je u kofer sjećanja
sa osmjehom pisat neku drugu.

Ipak neću ništa baciti. Ne mogu!
Sakrit ću sve na neko tajno mjesto -
i neću više misliti o tebi,
eto, radi reda, ponekad... (I često)!





* BIĆU TU *


TU
Znam da si tu u tišini sobe,
u tami sjaje tvoje oči snene.
Znam da si tu, u mojim mislima,
tu si, u dubini mene.



TRAG
Odoše nekud neki ljudi mili,
vinuše se ka nebu, visoko.
Osta samo trag u srcu, da su bili,
trag urezan bolom i duboko.




BIĆU TU
Jednom kada ti teško bude,
kada te ostave drugovi, žene,
kada se razočaraš u život, u ljude,
ne gubi nadu, sjeti se mene.

Uvijek ću biti ti za tebe,
čekat ću te sa rukom spasa.
Samo dođi, ne govori ništa,
nek se sjećanje zatalasa.


POGREŠNA ODLUKA
Da te nije bilo, da se nijesmo znali,
imala bih ljubav koju tako trebam,
krenuli smo brzo i još brže stali,
sad zbog tebe ja ni njega nemam.

Kakav sam to grijeh počinila
bez razmišljanja bila sam sa tobom,
a voljela njega, zato sad trpim
njegov prezir, tvoje zadnje zbogom.



ZBOG SUZA
Možeš da imaš sto ljubavi,
više mi ni zbog čega neće biti žao,
ni zbog tvog lica nasmijanog drugoj,
ni kad kažeš da mi nijesi pripadao.

Ali sebi jedno neću oprostiti
i žaliću sve dok budem živa,
što sam ti dozvolila da vidiš suze
one noći kad sam bila kriva.




PROŠLOST
Ne možeš mi pomoći večeras,
srce moje u patnji izgara.
Ne postoji za dušu mi spas,
vratila se opet ljubav stara.

Ti idi. Traži svoju sreću,
ja ću stare da prizivam boli,
ne znajući zašto posle svega,
ne mogu nikog sem njega da volim.




UMIRE NADA
Pun je mjesec izbad malenog grada.
Jedan jecaj gubi se u noći,
umire moja poslednja nada
da ćeš večeras doći.


Pokušavam da objasnim sebi
što tražim, zašto te opet čekam...
A znam da nemam prava na to,
ne bih smjela s tobom! Neka...



PONOVO TI
Zašto baš danas da te vidim,
zar si morao opet da se pojaviš?
Opet se stidim sama od sebe
što mi ne dozvoljavaš da te zaboravim.

Baš sam krenula novom stazom,
približavala se granici zaborava,
čujem u daljini korača neko.
Okrenem se – poznata pojava.

Ma ne volim te više. Svejedno mi je.
Ipak jedno ne mogu da shvatim,
zašto me tjeraš da se tebe sjetim?
Ne daš mi naprijed. Zašto patim?




ODLAZIM
Beskrajno tužna noć,
u daljini samo čuje se buka.
Znam da noćas moram poći,
da mi neće mahati draga ruka.

I prije nego zora progovori,
nestaću kao juarnja magla.
Nikoga nema tugu da dijelim,
a ona navire i tako je nagla.

Koračaću tiho kroz tamu,
neću da remetim tišinu.
Ne želim me vide samu
kako spremna čekam sudbinu.





OPROSTI MI
I što je tu strašno ako ti kažem
da te nikad nisam ni voljela.
Povjeruj, ili pomisli da lažem,
uz tebe sam ga lakše preboljela.

Priznajem ponekad bilo je teško,
rijetko me je savjest pekla,
ali, izgubila bih i tebe
da sam ti išta rekla.

Ne sudi mi što sam mislila na sebe.
Dosta sam zbog njega suza prolila.
Možda ću se nekad i sjetiti tebe,
kad me tuga bude skolila.

Znam boljeće tada rana u grudima
ali ja ću znati da se opet vraća,
zbog nekih starih grehova prema ljudima,
i da ti sve tvoje muke plaćam.





KRUG
Razići ćemo se u svitanje
i čitav dan provesti kao stranci.
Tek tada ću postaviti pitanje:
da li smo drugovi, ili neznanci.

Pokušaću da te zaboravim
i sakriću se u tami sobe,
ali kad padne noć, kad se pojavim
otkloni tragove zlobe.

I tako će sve da se vrti u krug,
kao i bezbroj puta do sada,
i dalje ćeš tvrditi da si mi drug
a ja ću nastaviti da se nadam.





POSLIJE SVEGA
Suze večeras remete tišinu
dok kao potok teku mi niz lice.
Htjela sam promjeniti sudbinu
ali mi je ranjeno srce.

Poslije svega tek se ponekad javiš
i tada nam se jecaj otme iz duše.
Ipak znam da i ti za neči mžališ
i da i tebe noću suze guše.





Jednom „Strijelcu“
jesen 1999. god.
Danilovgrad

Da li ćemo se ikada sresti nas dvoje
na istom putu, prema istom cilju?
Hoćemo li tražiti snove
svako u životu onoga drugog?




SVE JE UZALUD
Oblaci plove po nebu, šaraju.
Sprema se kiša, počinje tama.
Baš mi sad treba, kad svi me izdaju
da plačem sa njom da nijesam sama.

Uzalud sad gledam u noć,
uzalud dozivam tvoje ime,
znam da nikad nećeš doć
pa se ne mirim sa time.



* NEĆU SE VRAĆATI *




RAZLIKE
Veliki i mali ljudi,
velike i male tajne,
velike i male ljubavi.
I svi su ljudi – ljudi isto,
i baš sve su tajne isto tajne,
ali sve su ljubavi uvijek različite.
I svaka prva nije ista,
ni svaka prava nije ista,
samo svaka bolna uvijek isto boli.



NOĆ
Noć je.
Užasno nevrijeme.
Neke hladne kiše opet padaju;
po mom licu, po tijelu,
po meni.
Ostajem na ulici,
gledam u nebo, u kišu.
Posmatram kapljice
jednu po jednu.
Neke teške misli opet su tu
u mom srcu,
u glavi,
u meni.
A kiša pada i pada.



DALEKOM
Samo me sekunda dijeli od tebe,
a ti si tako dalek i stran.
Sklapam oči i razmišljam kako
da te dodirnem, da uljepšam dan.

Postoji li način da te osvojim,
razlog da te zadržim?
Da se i ta sekunda smanji,
da nestane, da ne postoji.

Uvijek si nedodirljiv poput zvijezde,
usamljen kao uplanini vuk,
osjetljiv kao ptica iznad gnijezda
i tužan kao večeri muk.

A ja želim da te nasmijem, da te volim,
da budem tu kad ti treba neko
ko će da previje ranu što boli.
Šta da ti kažem, ti si daleko.




GUBITNIK
Sve oko njega miriše na zgarišta,
ruke pune žuljeva, ispucale, krvave.
Ranjen a kaže da mu nije bolno
traži smao da ga svi ostave.

Slutim odakle je izašao.
Izraz u očima govori mu sve:
tražio je nešto i nije našao.
Izgubio je snove životne.








GDJE SI
Opet sam bila sa tobom,
dodirivala te nježno kao da si od pjene.
Satima smo se samo gledali
i pričali o svemu što smo propustili,
što nam je uzelo vrijeme.
Bjehu to najljepši dani mog života.
Šetali smo nekom šumskom stazom,
brao si cvjeće, jurio leptire.
Neka napuštena koliba kao da je zvala,
trčali smo do nje držeći se za ruke,
I baš kad sam htjela da te volim
učinje mi se da čujem neke zvuke.
Trgoh se da vidim šta je,
i odjednom sve je nestalo.
Nema te. Gdje si? Nema ni kolibe,
ni šume, ni leptira. Gdje je buket cvijeća?
Ostavio si me. Pored mene je samo budilnik,
prazna hladna soba i njena tišina.




MENI SI TI
Trebaš mi ili mi ne trebaš?
Ne! Ipak mi trebaš.
Više nego kiša ispucaloj zemlji,
više nego zora danu,
više od sunca.
Trebaš mi, trebaš, najviše.
Jer, Ti si moja zora,
Ti si osvit moje noći,
Ti si sunce mom srcu,
i kiša mom tijelu.
Ispucalom tijelu,
ranjenom.







AKO ME ŽELIŠ
Znaš šta osjećam, ili makar slutiš
da sve moje misli pripadaju tebi,
da su mi sve želje ispunjene tobom,
tvojim očima, usnama i tijelom.

Ipak ćutiš evo godinu dugu,
poneki osmjeh ukradem ti sa usana.
Ali riječi, one slatke, tajne,
plašim se čekaju drugu.

Da li želiš što i ja? Da li čekaš dan
da se strenemo na ulici nekoj,
ja sa jedne strane
ti sa druge.




NEĆU SE VRAĆATI
Neću te zvati nikad više,
ni kad oluja bude bješnjela u noći,
ni kad na prozor budu zvonile kiše,
neću te zvati, jer nećeš doći.

I neću se vraćati u naše ulice,
tragove izgubljene ljubavi neću pronaći.
Suze će u snu teći niz lice,
nas ni pjesnici neće naći.



ZAŠTO
Zašto si ljut tako dugo?
Zar je tvoj ponos važniji od svega,
pa nećeš da mi pružiš priliku drugu
da ispravim ono što treba.

Ili se ti nikad ne vraćaš u prošlost,
u proljeće ne sjećaš se snijega i zime.
Porušiš mostove preko kojih pređeš,
i izbrišeš iz sjećanja svako bivše ime.


OSTANI DALEK
Ne prekidaj nikad ovu igru tuge,
nek ostanu uvijek smao pogledi naši.
Jedna mala tajna biće to za druge,
jer okolo je stvarnost koja plaši.

Možda savršenstvo nestane kad priđeš,
ko zna šta se iza nježne maske krije.
Ti ostani zauvjek čaroban i dalek
a ja ću pogledom vječno da te pijem.