Укупно приказа странице

nedjelja, 27. februar 2011.

Nije za prodaju

Desilo se nešto. Koliko puta smo se ugrizli za jezik zbog nečijeg postupka?
Koliko puta poželjeli da imamo odriješene ruke i nekom zavalimo dobru staru "vaspitnu"? Ništa strašno! Nije to nasilnički gen, nema potrebe za brigom.
To je ono što nam se svima dešava kad se nađemo pred nosiocem opasnog virusa!
Poltronstvo - prešlo je u epidemiju i širi se velikom brzinom, a nijedna institucija nas ne upozorava, užasno!
Kad sljedeći put budem svjedok širenja ove opake bolesti, ili pogoršanja stanja pacijenta samo ću se ponosno nasmijati... Ako se nekad i iznerviram, znaću da je dobro kad se nama dešava nešto što može poslužiti za primjer kako ne treba raditi, kako ne treba živjeti, kako se ne treba ponašati.
I pored toga što sam svjesna da treba vremena dok se nađe lijek za ovu bolest, postoje dani kada se desi nešto što prelije već prepunu čašu i poslije čega nema nazad.
Kad kapne ona kap poslije koje više ništa nije isto tada nastaju problemi, nastaje haos.
Umjesto da prekratim i probudim u sebi želju za već pomenutom "vaspitnom", u nedostatku "obraza" onih koje bi lupnula zadlankom, a i u isčekivanju lijeka ili praha kojim bi bili zaprašeni, kao što to rade sa insektima, ošamariću ih slovima.
Hoće li ih zaboljeti? Da li će se zacrvenjeti? Mislim da ne, ali rekoh sebi - opisaću ih! Hoću iz inata, a i ćef mi je, da se ne lažemo!
Opisaću, mada mi niko ne daje za pravo, one zaražene virusom poltronstva kojih je naše okruženje, nažalost, prepuno.
Sve one neosnovano ali uporno ambiciozne koji u nedostatku ličnih i profesionalnih kvaliteta posegnu za puzanjem.
One koji svaki dan svojom ništavnošću nerviraju kolege, prijatelje, neprijatelje, slučajne prolaznike, šalterske radnike, sve oko sebe.
One kojima je dato da budu ljudi, a oni su neljudi. One koji nemaju ni krv, ni mišiće, ni kičmu, ni kosti. Koji su od ilovače sastavljeni i život provode puzeći po dnu. One čiji je najveći domet da dosegnu nečiji otvor smješten ispod trtične kosti i zauvijek ostanu tu žuljajući, nerijetko čak i samog vlasnika otvora.
One, koje ni hirurškim zahvatom ne možete odstraniti sa tog mjesta.
One koji ni slovo ne zaslužuju, a ne ovoliko redaka i ovoliko prostora.
Sve one znane i neznane nečije poslušnike koji žive da bi bili gaženi.
One koji i sebe sami preziru zbog svoje ništavnosti.
One koji se ne gnušaju ničega. One koji provode život puzeći ispod nečijih stopala i što više puze to jače uzvikuju "gazite me, gazite me", nadajući se, potajno, da će jednom imati priliku da i oni zgaze nekog kako bi uzvratili za sva poniženja.
One, koji je dobar dio časnih ljudi prepoznao u ovim redovima i sada, dok čita ove redove smije im se u lice.
One na koje neću više trošiti vrijeme, ni slova, ni prostor.
Ne znam da li im je neko rekao da ih neosnovane ambicije frustriraju, ali ako jeste, priznajem krađu izreke. Neka priznanje bude olakšavajuća okolnost.
Nadam se, da će u svoj mozak od blata uspjeti da "usade" činjenicu da za razliku od njihovog izgaženog, dotrajalog poslušničkog života koji prodaju u bescijenje, za razliku od njihovog robovanja i poltronstva, za razliku od "žrtve" koju prinose zbog boljeg radnog mjesta ili zbog šačice eura - inat i ćef nemaju cijenu, nisu na prodaju!
Šamar bez fizičkog kontakta sa nosiocima zaraze - ovo mi ne mogu platiti, nijednom valutom, nijednim iznosom, nikako!

Vijesti, 26.02.2011.god.