Укупно приказа странице

srijeda, 12. januar 2011.

Žitije kletvobacača

Ova priča drugačija je od svih koje sam do sad pisala, ona nema neki određen oblik kao što ga ni događaji u njoj nemaju a čini mi se ni likovi, koji  su, čak i ako vam se učine poznati sasvim izmišljeni i proizvod su moje mašte.

Božić 2011 godine, Montenegrinija  73 godine kasnije!
Pozdravio vas je Vristo kletvobacač i pozvao sve na rođendansku žurku u Bare kletvobacača, Donja Moračkica.
Treba li uvod ako je riječ o njemu? Dodatna objašnjena ili tako nešto?? Mislim da ne, ali red je da krenem od početka.
I bi dan, 07. Januar 1938 godine, u familiji Svira Bradovića  pridalo se dijete! Majka Filjeva na svijet je donijela naizgled zdravog dječaka.  Ono što svima bijaše  čudno je  brada koja je i tad dječaku bila do po’ prsa'! Kasnije istraživanje pokazalo je da je to četnički gen koji je zahvaljujući telegoniji naslijedio od naočitog komšije Vukajla kog je majka  Filjeva kradom gledala sa pendžera dok ore  njivu! Tetka odmah donese žilet da brije  ali ona ne mogaše toliko brzo brijati koliko je brada rasla. Đed reče: "ostavite dijete,  sa bradom ili bez, bitno je da je zdrav! Sve je to isto"! Neko od ukućana uzviknu: "kad je sve isto,  zvaćemo ga Vristo"! Tako, umjesto da mu kao što je  seoski običaj nalagao daju ime Božidar – dar od Boga oni se ogriješiše i ovaj, već pomenuti Bog se razljuti pa reče sebi u bradu, svoju, “Vala ćete viđet’ i vi nezahvalni Bradovići a i cijelo pleme vaše. Zažalićete što ste ga dobili” !
Prolazili su tako dani, rasli su Vristo i brada a Bog je čekao.. Kad je Vristo bio dovoljno veliki da može izlaziti sam u dvorište počeše ratovi  pa je on slušajući jeku i plotune maštao o tome da jednom bude veliki vojnik sa puno oružja i puno svojih malih vojnika. Rat je prošao ali posledice koje je ostavio na Vrista nisu. Budio se sa željom da čuje plotune. Druga djeca nisu htjela da se igraju sa njim zbog njegove izražene agresivnosti  pa je on sve češće bježao u šumu i osamu. Kako ne bi ostali primjetili da nešto smišlja vodio je sa sobom svoje ovce i zamišljao od stada da su njegovi vojnici.. Od drveća je pravio puške i mačeve pa naoružavao svoje stado. Sve to, kroz oblake posmatrao je Bog. Jednog dana, bijaše to 13 godina nakon Vristovog rođenja, dan uoči njegovog rođendana, on mu lukavo šapnu: “Sine moj, ja sam sa tobom i kad te svi ostave, nisi sam! Ne budi tužan, uvijek će tvoj otac sveti misliti na tebe”!  Streknu Vristo, potegnu mač prema  nebu ali ne bi nikoga. Opet mu se obrati isti glas: “Moći ćeš me vidjeti tek kad ispuniš moje uslove. Ja sam Bog, da bih ti dokazao da sam svemoguć pretvoriću tvoj mač u krst, simbol mene i hrišćanstva”! Vristo reče: “To je laž, Tito je rekao da ti ne postojiš, idi iz Bara kletvobacača! Baciću na tebe  kletvu”!  Odjednom se pojavi svjetlost ,mač koji je Vristo držao u ruci postade krst! Prvi  put od kad je rođen skliznuše suze niz Vristovu bradu, pade na koljena  i uskliknu:“Slava tebi  Oče naš! Slava tebi”!  Bog mu reče:”Sad uzmi jednu granu bjela, jer Badnje je veče, idi kući, naloži badnjak i reci svojima da postojim. Tito je  uzalzd  širio neistine! Doći ću ponovo sjutra a ti  budi sam, samo sa  svojim stadom”!
Vristo otrča kući sa badnjakom i reče ocu što se desilo. Zbog toga što je optužio Tita dobi najstaršnije batine od oca ,majka izbaci onu granu kroz prozor a naloži onaj krst u oganj i reče: “Sigurno ga je to naučio onaj Vukajle četnik. On i njegovi prokleti krst  i  izmišljeni Bog. Prokletnik!  Izmišljeni  Bog ga srušio, njega i njegovo potomstvo”! Te riječi ostadoše urezane u Vristovim ušima i od tada ih stalno   koristi na badnje veče.  Svakog dana Vristo je išao na livadu a Bog mu je davao uputstva. Tada  niko nije znao da se Bog sveti zbog imena. Godine  su prolazile, djevojke iz sela se poudale,za njega nije ostala nijedna, pa čak i ona  Marica grešnica, kojoj je jednom takao grudi,  kraća na jednu stranu,našla je sreću neđe u  Liješnje. Pokasno Vristo shvati da je ostao na cjedilu , no ne htjede priznati da mu  trebaju žene  već ode u zemlju Srbiliju da nastavi snove o velikom vojskovođi, potiskujući u sebe potrebu da voli i bude voljen. Upisao je bogosloviju, jer je jedina radost u njegovom životu bio onaj glas koji je slušao  dok je čuvao ovce po Barama.  Bog mu se neko vrijeme nije javljao pa ovaj , sa svojih 35-6 godina,ode na Presvetu Goru misleći da Bog tamo živi. Nije ga našao ali je zato promjenio ime u jedno malo ratničkije , Ampilotnije –  što na  grčkom jeziku znači dva, tri  reda vojske. U mašti je ostvario  svoj san! Pretvorio se odmah u velikog ratnika i zamišljao svoje ovčice kako osvajaju svijet! Nakon desetak godina postaje episkopije banatski  a za još nekih 5-6 godina, tačnije 1991 godine, uoči Božića, na Cvetinju ustoličen je  za Mitropolitana montenegrijansko-pomorskog, zecansko-planinsko-ravničarskog  i skenderijanskog i  egzarhija Pećkanoog trona!! Četri u jedan!  Malo nakon toga pružila mu se šansa za ostvarenjem snova. Kao što ljudi kažu – sličan se sličnom raduje, tako bi i uovoj priči . Iste godine, nekoliko mjeseci kasnije puštio je para-vojnu formaciju  sa imenom iz roda mačaka da prevođeni svojim komandantom   pod punim naoružanjem prodefiluju cvetinjskim manastirom, doživljavajući tada, mada nigdje nije zapisano, prvi orgazam u svom životu! Par mjeseci nakon tog blaženstva dobija priliku da još jednom doživi vrhunac, odlazi na dubrovačansko ratište da vojnicima dijeli ikone i krstove, podržavajući na taj način ubijanje ljudi, da, ljudi od krvi i mesa!!  Bog je, već tad vidio da je prećerao ali nije bilo nazad, nije se moglo! Ni on, svemogući  nije ga mogao zaustaviti da iste te godine, u novembru mjesecu ne ode sa guslama na isto ovo ratište kako bi pjevajući uz taj instrument dizao moral vojnicima. Niko, zapravo nije znao pravi razlog njegovog odlaska na ratište. Pokriven mantijom, kletvobacač je vješto skrivao što se dešava sa njim  od samog pogleda na veliku vojsku. Uzbuđenje u njemu je raslo, orgazam za orgazmom, konačno ostvaren san! On, veliki vojskovođa i njegova hrabra vojska pokoriće svijet i napraviti preveliku Srbiliju! Još jedan orgazam i  grudi  Marice  grešnice bijahu zauvijek izbrisane iz njegovog sjećanja. Sledeće orgazmično stanje, mada kolektivno, bilo je na badnji dan 1992 godine, kada su ispred cvetinjskog manastira poručivali: “Skadar će biti naš”! Tamo njihov! Te godine kletvobacač je  uveo običaj  da obavezno kune i “baca antemu”  kad se podlože badnjaci! Tako se vraćao u djetinjstvo i svetio svima koji su ga šikanirali sjećajući se batina koje je dobio onog dana kad je prvi put čuo Boga!
Bog je sve to posmatrao sa neba ali Vristove oči više nisu htjele da ga vide. Njegov Bog od tada nosi pušku, kune i širi mržnju! Njegove posjete ratištima po Hrvatskinoj, tj. vojnicima koji su je htjeli pokoriti preusmjerio je na Bosniju i Hercegovinariju gdje je stekao još jednog sličnog prijatelja kom ime označava radovanje i kako on tada govoraše prijateljicu “kosovku djevojku” kojoj ime označava biljku. Sve te ratno-huškačke posjete organizovao je kao predstavnik Srpskije pravoslavnije crkve! I to ne bilo koji, već ovaj četri u jedan!  Naravno, nikad za svo ovo vrijeme nije propustio priliku da vrijeđa sve nas koji ne mislimo kao on, koji ne vjerujemo u njegovu moć da nekog prokune, koji ne volimo sa puškama ići nigdje a pogotovo ne u crkvu. Uvijek, ali uvijek, govori loše o našoj državi, našoj naciji i misli da će na taj način spriječiti da se vratimo našoj crkvi koju su nam oteli. I danas, 73 godine kasnije osjećamo gnjev koji je proizveo samim rođenjem i svi ispaštamo njegov neostavren san a on kune neprestalno! I nikoga to ne plaši jer znamo da  nije u mogućnosti da baca kletve kao kamenčiće ali se gnušamo. Gnušamo i pitamo da li je to ispravno po Bibliji, po biblijskom zakonu??! Postoji li zaista i nad popom pom?!! Da li će neko stati tome na kraj?! Da li je on od svega što ima u Bibliji navučen na one djelove u kojima su molitve proklinjanja??
I još na primjer da li se sa te pozicije na kojoj je on može ako ne rasčiniti a ono makar otići u penziju ili će prestati sa radom tek kad se upokoji u gospodu?!!
Vristo, možemo mi svi priznavati ili ne priznavati državu u kojoj smo ali ne možemo na taj način i do te mjere pokušavati da negiramo njeno postojanje!
Ne bojim te se, pa čak i ako svakog jutra u liturgiji budeš molio Boga da me ubije na bilo koji način. Nadam se da te ni ON više ne doživljava ozbiljno! Ne bojim te se! Žao mi te je, onako hrišćanski,iskreno!